PUBLIC ENEMY

[revolucionar]

Najpoznatiji rep revolucionari u istoriji ovog crnačkog muzičkog pravca su nesumnjivo Public Enemy(Državni Neprijatelj)koji su za crnačke manjine u Americi učinili mnogo više nego državne institucije kojima je to posao.Izlaganje o njima ću početi sa stihovima njihove pjesme "Party for your right ot fight"

"Power, equality!

And we're out to get it

I know some of you ain't with it

This party started right in 66

With a pro-black radical mix

Then at the hour of twelve

Some force cut the power

And emerged from hell

It was your so called government

That made this occur

Like the grafted devils they were"

Pokret za građanska prava koji je započeo 50-tih sa Martin Luter Kingom a doživio svoj vrhunac krajem šezdesetih sa pojavom "Partije Crnih Pantera" realno nije donio veliko poboljšanje uslova života za crnu manjinu u Sjevernoj Americi. Dominantna reformistička struja unutar pokreta (usredsređena na Demokratsku stranku i politiku pozitivne diskriminacije) uspjela je da stvori jako uzak sloj crne sitne-buržoazije koja se integrisala u bijelu srednju klasu, međutim velika većina afro-amerikanaca, do dan danas, ostala je da tavori na dnu socijalne ljestvice - u siromašnim četvrtima velikih gradova. Ekonomska recesija i iseljavanje industrije iz velikih gradova srozali su uslove života crne manjine u getima. Od 1967. do 1987. Filadelfija je izgubila 64% industrijskih poslova (koje su uglavnom obavljali crnci), Njujork 58% a poznati industrijski centar Detroit više od 50% itd. Centri velikih američkih gradova sve više počinju da liče na "treći svijet".

Od sredine sedamdesetih počinje i naglo opadanje sredstava koja država ulaže u siromašne zajednice naseljene mahom obojenim stanovništvom, tako da je krajem osamdesetih osvanuo podatak da je očekivani prosječni životni vijek crnog muškarca rođenog u Harlemu (Njujork) niži od onog koji se očekuje za čovjeka rođenog u Bangladešu! Jedna trećina crnog stanovništva u Americi živi ispod oficijalnog praga siromaštva, iako čine samo 12% ukupnog stanovništva, crnci čine skoro 50% zatvorske populacije. Crni čovjek ima šest puta veće šanse da umre nasilnom smrću od bijelog amerikanca a više crnih amerikanaca je trenutno u zatvorskom sistemu nego na višim školama. Povrh svega ovoga, u vrijeme tajnih operacija američke vojske u Latinskoj Americi osamdesetih, geta odjednom bivaju preplavljena jeftinim nusproduktom kokaina - tzv. "krekom" koji razara crnu zajednicu i čija je distribucija postala glavna ekonomska grana ovih zaboravljenih kvartova.

Sve ovo je kulminiralo krajem osamdesetih nizom divljih pobuna u Njujorku i Los Anđelesu kada je crno stanovništvo, zasićeno situacijom u kojoj se našlo, izašlo na ulice a vlada je po prvi put od šezdesetih bila primorana da upotrijebi vojsku protiv sopstvenog stanovništva. Ono što su ove pobune jasno pokazale jeste da siromašnoj većini afro-amerikanaca nedostaje politički glas. Već početkom sedamdesetih afro-amerika se našla obezglavljena. Najprogresivniji elementi koji su iznikli iz borbe za građanska prava bili su sabotirani od strane F.B.I. (u mnogim slučajevima i fizički likvidirani - Malcolm X, Partija Crnih Pantera) a ostatak bio potkupljen i priklonjen lijevom krilu Demokratske stranke. Oficijalna komunistička partija inficirana staljinizmom odavno je postala samo prirepak liberalnih demokrata. U ovakvoj situaciji, crne mase su ostale bez jasnog političkog vođstva. Ovaj vakuum stvorio je uslove za eksploziju i izrodio krajnje neobične kanale izražavanja. Frustracije i razmišljanja miliona obespravljenih morala su se ispoljiti negdje i nekako, a mejnstrim Amerika - politički establišment i korporativni mediji, zatvarali su oči pred užasima geta. Tako je nastao fenomen hip hopa. Ulična kultura crne omladine koja se oblikovala protekle dvije decenije na ulicama tih istih geta, poslužila je kao svojevrstan ventil. Ovo će rezultovati jednim od najuzbudljivijih perioda u istoriji popularne muzike. Rap muzika krajem osamdesetih i početkom devedesetih prolazila je kroz svoje zlatno doba i zauvijek promjenila način na koji se prave pjesme unoseći gomilu revolucionarnih novina u sam proces pravljenja i poimanja muzike (uvedeni su elementi poput: ritam mašine, semplova, skreča...) čime je istu dovela u sklad sa tehničkim dostignućima vremena i što je još bitnije vratila moć političke angažovanosti u muziku. Bend pod nazivom Public Enemy se našao na čelu ove kulturne renesanse.

Hip hop kultura postojala je i prije stupanja ovog benda na scenu, međutim Public Enemy je predstavljao istorijsku prekretnicu za hip hop i crnu muziku uopšte. Prije P.E., hip hop, iako po definiciji ulični pokret, nije vjerodostojno oslikavao američka geta iz kojih je ponikao. Reperi su svoje vrijeme na traci trošili uglavnom na lično busanje, opise dobrih kola i partija. Sa dolaskom P.E. sve se promijenilo. Oni su hip hop pretvorili u oružje za socijalnu kritiku. Svako ko je slušao rap nije bio nimalo iznenađen kada se 1992 gnjev izlio na ulice Los Anđelesa jer je kroz rime repera bio upoznat i sa policijskom torturom i sa uslovima života crne manjine. Javnost je kroz njihove pjesme odjednom dobila prozor u surovu realnost gradskih geta - prljavštinu sakrivenu ispod tepiha u eri Reganove ekonomije slobodnog tržišta. Chuck D, lider benda, definisao je hip hop kao "crni CNN" - prostor u kom će oni koji inače nemaju glas moći da se izraze. No, P.E. nisu služili samo kao puki reporteri, oni su ujedno pozivali i na akciju podsjećajući radničku klasu i omladinu na slavan pokret iz šezdesetih i heroje koje su školski udžbenici istorije prećutkivali. Crno stanovništvo, zahvaljujući njegovom specifičnom položaju unutar američkog kapitalizma, oduvjek je predstavljalo najavangardniji dio sjeverno-američke radničke klase. Analizirajući tekstove P.E. dobijamo jedinstvenu priliku da sagledamo sumu dominantnih ideja koje kruže afro-američkom zajednicom na početku 21 vijeka.



"Who got the money betcha bottom

Dollar bill

Gonna find

Some rich ol' bloodline

But the blood is in the mud

Take the whack an attack it

Like a Skud

To the patriotic hater

That got paid off my people

I'm rude

Lookout, get out the way - Move!"



Nešto poput P.E. nikad ranije nije bilo viđeno. Oni su najagresivniji i najelokventniji izdanak u bogatoj istoriji afro-američke muzike. Crna muzika osamdesetih bila je pod snažnim uticajem disco zvuka (inače i sam disco je sa svojim lakim tekstovima, šminkom i lažnim glamurom reflektovao krajnji slom radikalnog pokreta šezdesetih i njegovog muzičkog izražaja), preplavljena mekanim melodijama, šminkom i patetičnom ljubavnom tematikom. P.E. predstavljaju radikalan raskid sa ovim naslijeđem. U ovom smislu, P.E. se mogu posmatrati kao direktni nasljednici avangardnih crnih umjetnika šezdesetih poput Gill Scott Herona (poznat po pjesmi "The Revolution will not be televised") ili The Last Poets koji su prenijeli radikalizam političke borbe u muzički izraz.

Dovodeći do krajnjih granica tehniku semplovanja (isječci iz drugih pjesama koji se inkorporiraju u novu tvorevinu) P.E. su napravili uzbudljivu fuziju crnog muzičkog naslijeđa : funka, bluesa, soula.... i to upakovali u formu buntovnog rock'n'roll benda sa stavom. Muzika P.E. bila je vrlo teška za stomak, surova koliko i realnost iz koje je proizašla. Producentski tim "The Bomb Squad" napravio je revolucionarni proboj u svijetu muzičke produkcije lijepeći guste slojeve haotičnih semplova: isječaka iz političkih govora, TV vijesti, energične dionice James Brownove duvačke sekcije, silovite gitarske rifove Led Zeppelin, policijske sirene, škripu... preko tvrdih ritmova koji su poput blietzkriga mljeli sve pred sobom. Chuck D se čvrsto držao postulata da je repovanje najefektivniji metod ako želite da se izrazite kroz muziku jer za razliku od pjevanja na jednu pjesmu možete spakovati mnogo više poruka. Njegov moćan vokal neumorno je zasipao slušaoca činjenicama a refreni su ličili na uzvikivanje parola na protestima. Koliko je ovaj bend revolucionaran u čisto muzičkom smislu govori i podatak da je New York Times prije par godina uvrstio album "It Takes a Nation of Millions to Hold us Back" na listu 25 albuma koji su obilježili prošli vijek. Tehnika semplovanja primjenjena na ovom albumu ostala je neprevaziđena do dan danas.

P.E. su bez gitare i bubnja pravili više buke od 99% rock bendova u to vrijeme tako da su bijela djeca, odrasla na gitarama, lako prilazila ovakvom konceptu. Public Enemy su kroz transformaciju hip hopa učinili ovaj pokret globalnim fenomenom. Oni su ispunili istorijsku misiju otkrivanja fenomena hip hop-a ostatku svijeta. Prije njih ova subkultura bila je prostorno ograničena na crne dijelove američkih metropola. Bijela američka omladina i djeca širom svijeta tragali su za nečim dovoljno bučnim i buntovnim a P.E. su im to obilato pružali. Odjednom više nije bilo "cool" nositi skupe stvari i đuskati u diskoteci već razmišljati kritički, čitati knjige i ulaziti u političke diskusije sa svojim profesorima. Public Enemy su politizovali čitav sloj omladine širom svijeta. Da nije bilo njih, ne bi postojali ni socijalno angažovani bendovi u drugoj polovini devedesetih poput Rage Against The Machine ili Asian dub Foundation.



"Izgovori su im slabi - zato je moj pogled opak"

"I think that white liberals like

yourself have difficulty understanding that Chuck's views represent the

frustrations of the majority of black youth out there today"

prevod:"Mislim da bijeli liberali kao što ste vi imaju poteškoće da razumiju Chuck-ov pogled koji predstavlja frustracije većine današnje crnačke omladine"

[ "Incident na 66.6 FM" ]

Kada govorimo o P.E. moramo shvatiti da oni za crnu omladinu u to vrijeme predstavljaju mnogo više od običnog benda. U nedostatku odgovarajuće organizacije u američkom društvu P.E. su poslužili kao surogat političke partije koja govori u ime crnih masa. Ovo je oslikavala i simbolična unutrašnja struktura benda u kojoj su ustoličene političke funkcije poput "ministra informisanja" koje su pojedini članovi izvršavali. Na opšte zgražavanje konzervativne Amerike bend je, držeći se postulata da se ne može vjerovati policiji, brilijantno izvrnuo tradicionalnu formu pratećih igrača u crnoj muzici, tako da ih je na bini i van nje konstantno pratilo sopstveno obezbjeđenje - S1W (Security of the First World - ime nastalo iz otpora prema terminu "treći svijet") u uniformama i beretkama koji su podsjećali na slavne Crne Pantere. Sticaj okolnosti ih je vremenom tjerao da sve više prelaze granice tradicionalnog pop benda i uključe se u socijalni aktivizam.

Slušajući "Yo! Bum Rush the Show" - prvijenac iz 1987. - malo ko je mogao naslutiti šta se trese u gori zelenoj. Tematika albuma uglavnom je bila u skladu sa tadašnjim rap standardima. Chuck D je repovao o svojoj ekipi, kolima, a album sadrži i obaveznu pjesmu u kojoj se denunciraju "lake djevojke" - "Sophisticated Bitch". To je bio prvi i posljednji put da je Chuck D upotrijebio reč "bitch" u kontekstu ženskog roda u svojim rimama. Sami tekstovi nisu otkrivali mnogo, iako se, uz pažljivije slušanje, mogu primjetiti nagovještaji direktnije političke angažovanosti. "Message to a Black Man" se otvara direktnom osudom uloge crkve u društvu:



"You spend a buck in the 80's, what you get is a preacher

Forgivin' this torture of the system that brought 'cha".

Međutim, uprkos oklijevanju da izađu sa otvorenijim rimama, P.E. su skrenuli pažnju masa na sebe svojim generalnim stavom i imidžom. Na omotu albuma nalazimo sliku benda koji je u nekom podrumu, uz oskudno svjetlo lampe, u konspirativnoj atmosferi okupljen nad gramofonom (simbolom novog muzičkog izraza), dok se kao sub-titl pojavljuje ključna rečenica koja je svima privukla pažnju : "The government is responsible". Ovaj omot je služio kao manifest - uvjerenje da je u pitanju nova generacija crnih boraca koji nisu spremni na kompromise. Mnogi tvrde da je ovako prljava estetika i militantan imidž bio čist marketinški trik izdavačke kuće. Za ovo ne postoje direktni dokazi. Uostalom, to je i potpuno nebitno. Ono što je bitno jeste da je takav imidž, ma kakvi motivi u početku stajali iza njega, raspalio maštu masa i da su na najbolji prijem nailazile upravo one pjesme koje u sebi sadrže anti-establišment poruke, makar one bile i apstraktnog karaktera.

"And the sucker on the right gets cynical

'Cause the record's to the left and political

And you search the stores

Attack the racks with your claws

For the rebels without a pause"

Sljedeći album iz 1998 - "It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back" smatra se remek djelom socijalno angažovane muzike. Album je izašao sa 16 himni koje prosto tjeraju na akciju. Rime, doduše još uvijek imaju obrise apstraktnosti, ali u odnosu na prvijenac ovo je džinovski korak unaprijed. Public Enemy su osjetili žeđ masa i sa ovim albumom započinju svoju misiju. Album se otvara zvukom sirena za vazdušnu opasnost preko kojih "ministar informisanja" - Professor Griff - obećava: "This time around - the Revolution will not be televised", a odmah zatim slijedi i upozorenje - semplovani isječak iz govora Malkolm X-a koji ponosno kaže: "Too black - Too strong!". P.E. se dotiču raznovrsnih tema koje se tiču crne zajednice. "Night of the Living Baseheads" upozorava na epidemiju krek kokaina u getima i ujedno ironično skreće pažnju na desničarsku kampanju kriminalizacije crne omladine zavirujući iza druge strane ograde (naime u video spotu P.E. upadaju sa kamerama u jednu kancelariju na Wall Streetu otkrivajući grupu uglednih japija kako izvlače ćize na stolu). Mediji dolaze na tapet dva puta, "Don't Believe the Hype" poziva radničku klasu da ne vjeruje vijestima koje im serviraju korporativni mediji a "She Watch Channel Zero" skreće pažnju na poguban uticaj sapunica i njihove uloge u zaglupljivanju masa ("nobody looks like that, nobody even lives like that").

P.E. se iskupljuju za "Sophisticated Bitch" na "Show'em Whatcha Got". Ovo je jedan od najbrilijantnijih momenata na albumu gdje odlučan ženski glas preko tvrdog ritma i semplovanog saksofona odaje poštu uzvikujući imena i prezimena velikih crnih boraca za slobodu kroz istoriju od Martin Luter Kinga do Stiven Bikoa dok se u pozadini konstantno čuje poklič "Show them what you got!". Možemo samo zamisliti kakav su osjećaj ponosa i važnosti ovakvi stihovi izazivali među milionima crnih tinejdžera koji su odrastali na dnu rasističkog sistema (bilo u S.A.D. bilo u Južnoj Africi) koji im je svakodnevno poručivao da nisu niko i ništa.

Klasičan momenat predstavlja i antiratna "Black Steel in the Hour of Chaos" gdje Chuck D inspirisan antiratnim pokretom za prava zatvorenika šezdesetih (pobuna u zatvoru Atika) opisuje zatvorsku pobunu i ismijava patriotsku propagandu. Naime Chuck se zatiče u zatvoru zbog odbijanja da se odazove u vojsku. Pjesma započinje rimom:

"I gotta letter from the government the other day

I opened and read it and said they were suckers

they wanted me for their army or whatever

picture me giving a damn - I said never...

here is the land that never gave a damn about a brother like me......

they could never understand that I'm a black man

and I could never be a veteran".

Muzika ovdje stvara vrlo napetu, skoro mučnu atmosferu. Chuck kroz cijelu pjesmu pokušava da dođe do stražarevog revolvera, rečenica "I'm looking for that steel" završava svaku strofu. I, na kraju, kada se konačno dočepa željenog objekta i kada mislite da će se tenzija malo stišati, muzika se ponovo pojačava, Chuck ne staje, već se fokusira na sljedeću prepreku: "Now I'm looking for the fense!" - poruka je jasna - nema stajanja do konačne slobode.

Naravno, nije potrebno napominjati kako je konzervativni dio bijele i crne Amerike reagovao na ovakve stihove. Posebna se panika digla oko činjenice da sve veći broj bijele omladine počinje da sluša rap. Radio stanice odbijaju da puštaju P.E. a u ovo vrijeme počinju da se javljaju i prvi zahtjevi za cenzurisanjem rap muzike, navodno zbog vulgarnog riječnika koji se koristi u pjesmama. Priče o "kontroverznom bendu" se ne skidaju sa medija. Njihovo ime se spominje i u izvještaju koji F.B.I. podnosi kongresu koji se bavi uticajem rap muzike na američku unutrašnju sigurnost. Rime benda se pedantno seciraju u potrazi za bilo čime što bi moglo dokazati "obrnuti rasizam" - omiljenu floskulu konzervativnih medija. Otprilike u ovo vrijeme Professor Griff biva smijenjen sa funkcije "ministra informisanja" zbog anti-semitskih izjava koje je dao u novinama.




"Ain't, no, different

Than in South Africa

Over here they'll go after ya"

Umjesto da podlegne pod pritiscima bend vješto preokreće kampanju koja se u medijima vodi protiv njih u svoju korist. Treći album "Fear of a Black Planet" se otvara isječcima iz medija -sumnjičavi radijski glas izgovara : "some foreign power, a group of terrorists", još jedan se ubacuje sa povikom: "and they claim that it's music!" a drugi odmah zatim uzvraća: "there is something changing in the climate of consciousness on this planet today". Čitav album je vrlo poletan i optimistički. Savršena muzika za ulične proteste. Naslovi govore sve: "Brothers Gonna Work it Out", "Revolutionary Generation", "Fight the Power". Tekstovi postaju sve zreliji, na "Who Stoul the Soul" Chuck D repuje:

"Intentional rape system, like we ain't

Payed enough in this bitch, that's why I diss them

I learned we earned, got no concern

Instead we burned - so where the hell is our return?

Plain and simple the system's a pimp

But I refuse to be a ho

Who stole the soul?

Public Enemy pokušavaju da pokriju sve relevantne teme za crnu zajednicu i dobar dio albuma posvjećuju ženskom pitanju; muško-ženskim odnosima, rasno miješanim parovima, analizi tretiranja crne žene i crnaca uopšte u američkoj kulturi. "Burn Hollywood Burn" je moćna osuda filmske industrije. P.E. skreću pažnju na sramnu činjenicu da se predstava o crnim ljudima na ekranu nije mnogo promijenila još od vremena sramnih minstrela na početku vijeka. Istina, crnci su danas zastupljeniji u medijima ali uloga koja im se pripisuje i dalje je ona zabavljača, bilo da je to komičar, pjevač ili sportista. Chuck je riješen da jedanput za svagda stane na put ovom šikaniranju i bijesno repuje:

"For all the years we looked like clowns

The joke is over smell the smoke from all around".

[revolucionar]

U ovo vrijeme kreće i renesansa crnog autorskog filma sa tematikom iz životne svakodnevice. Probijaju se režiseri kao što su Spike Lee, braća Hughes, John Singleton i ubacuju svjež vazduh u ustajali i beznadežno konzervativan Holivud. Spike Lee-jev film "Do The Right Thing" predstavlja dobar opis nezadovoljstva i tenzije koja se osjećala u getima u to vrijeme, a nažalost se bez pravog političkog vođstva često prelivala u sukobe među različitim etničkim grupama. Soundtrack za ovaj film bio je povjeren upravo "liričkim teroristima" a pjesma "Fight the Power" im je donijela svjetsku slavu. Public Enemy su postali toliko popularni i veliki da ih ni M.T.V. više nije mogao ignorisati. Spot za ovu pjesmu se vrtio na tom kanalu uprkos stihovima koji staju na žulj konzervativnom dijelu bijele Amerike. Public Enemy su se uz mase koje stoje iza njih osjetili toliko moćnim da su se drznuli da javno lupe šamar rasistima denuncirajući reakcionarne kulturne ikone:

"Elvis was a hero to most

But he never meant - to me you see

Straight up racist that sucker was

Simple and plain

Motherfuck him and John Wayne"

Za potrebe snimanja spota za ovu numeru, P.E. organizuju marš kroz Bruklin na kome im se pridružuju obični građani koji dižu pesnice u vazduh i uzvikuju "Fight the Power", brišu se granice između muzičkog događaja i socijalnog protesta.

"We been livin' here

Livin' ain't the word

I been givin'

Haven't got

Classify us in the have-nots

Fightin' haves

Cause it's all about money

When it comes to Armageddon

Man I'm getting mine

Here I am- turn it over Sam

427 to the year

Do you understand

That's why it's hard

For the black to love this land"

U ovo vrijeme Public Enemy postaju putujuća institucija koja za sobom vuče crne aktiviste, kritički nastrojene novinare i političare. P.E. kruže Amerikom obilazeći koledže, zatvore, siromašne kvartove, proteste držeći istovremeno koncerte i tribine. Mediji, u nedostatku predstavnika koji bi govorili u ime masa, pitaju Public Enemy sve i svašta - od nihove procjene ekonomskih mjera oporezovanja do komentara Bušove spoljne politike. Chuck D postaje jedan od najtraženjih gostujućih govornika na američkim univerzitetima. Koncerti postaju naelektrisani događaji koji raspaljuju kontroverzu i debatu. Nije bilo neuobičajeno da se usred koncerta neko iz publike, isprovociran tekstovima, popne na binu i započne oštru diskusiju sa članovima benda. U nekim gradovima poslije koncerta masa spontano započinje nerede i ulazi u okršaje sa policijom.

Svjesni da više nema povratka nazad ne ostaje im ništa drugo nego da svoj gospel sprovedu u djelo u stvarnom životu i uključe se u klasnu borbu. Prilika za to ukazuje se ubrzo. Guverner Arizone skida sa liste oficijalnih državnih praznika dan Martin Luter Kinga - tradicionalnog praznika za crnu populaciju širom Amerike. Chuck D poručuje guverneru da "se čuva" jer P.E. dolaze u grad. Bend započinje dvadesetpetodnevnu kampanju i najavljuje koncert u Feniksu na sam praznik, kojim će pružiti podršku protestima tamošnjih studenata. Inspirisani ovim događajima P.E. pišu jednu od najkompleksnijh i najemotivnijih pjesama u svojoj karijeri. "By the Time I Get to Arizona" je svojevrsno remek djelo u kome se klasičan bluz sempl razvlači preko teškog beata i kombinuje sa gospel horom što stvara vrlo tešku atmosferu. Chuck izgovara ključne riječi: "Neither party is mine not the jackass or the elephant" (magarac je simbol Demokratske partije a slon Republikanske), na sredini pjesme muzika odjednom staje i ostaje samo haotični ritam iza koga se probijaju panični krici žena i djece koji čine da vam prođe jeza kroz kičmu. Poslije dvije decenije sramotne kolaboracije crnih vođa sa partijom vladajuće klase koja im je navodno bila naklonjena, Public Enemy ponovo vraćaju Malkolm X -ov zavjet u svijest crne Amerike.

Sljedeća dva albuma koja su izašla su znatno kraća zbog toga što su rađena uz konstantne turneje, što po Americi što širom svijeta. Public Enemy su sada već najslavniji hip hop bend svih vremena i njihova muzika daleko prevazilazi okvire borbe crne manjine unutar Amerike. Njihove pjesme postaju univerzalni simboli u borbi potlačenih protiv tlačitelja od Južne Afrike do Bosne i Hercegovine. U Johanesburgu, omladina ih prosto obožava a u Bosni njihove pjesme se puštaju kao himne protesta protiv četničkog klanja.

Albumi "Apocalypse 91... The Enemy Strikes Black" i "Greatest Misses", iako dočekani na nož od strane kritike, predstavljaju težnju da se dotaknu što raznovrsnije socijalne teme koje niko do tada nije obrađivao. Ovo je najzrelija faza benda u kojoj se Chuck D fokusira na konkretne mete i obrađuje ih temeljno. Više nema ranije navike da se neke teme dotiču na nivou parole u refrenu. Tako dobijamo kritiku industrije alkoholnih pića i njihovih jeftinih verzija piva namjenjenih američkoj radničkoj klasi (popularni 40 ounce) na "1 Million Bottlebags":

"Bust your ass to pay the rent

and lets look at that word-project

another word for experiment

one side of the street is the church

across is a liquor store

both of them keeping us poor

keeping us down

my 'hood aint considered a town

and the jail packed back to back with blacks

brothers doing a bid for something, but did not think

and college-full of black thinkers who aint doin nothing collectively

and the negro-where the fuck does he go?

cause right here is the apartheid

he can run, but he can't hide"

Ti ozloglašeni "crni rasisti" začepili su usta zlonamjernoj kritici snimajući svoj raniji hit "Bring the Noize" sa bijelim metal bendom Anthrax i pravljenjem zajedničke turneje. Singl "Shut em Down" odjekuje kao poziv na generalni štrajk osuđujući korporacije koje izvlače novac iz crnih komšiluka a ne vraćaju ništa nazad:

"the corporations owe

they gotta give up the dough to my town

or else we gotta shut em down!"

"Who count the money

In da neigborhood

But we spendin' money

To no end lookin' for a friend

In a war to the core

Rippin' up the poor in da stores

Till they get a brother

Kickin' down doors"

"Can't Truss' It" se bavi jednim od najčešćih motiva u P.E. rimama - tzv. "srednjim prolazom". Karl Marks je rekao kako je svaka pora razvoja kapitalizma natopljena krvlju nedužnih. Ovo je jedan od najbrilijantnijih pjesničkih opisa genocida koji je izvršen nad afrikancima u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala kada je oko 100 miliona crnih ljudi umrlo u potpalubljima brodova za 200 godina tokom kojih su otimani iz Afrike i u zvjerskim uslovima prevoženi u novi svijet gdje će biti prinuđeni na robovski rad. Rasizam je stvoren upravo u to vrijeme da bi se opravdala zvjerstva. Ovdje zatičemo Chuck D-jevu liriku u najboljoj formi kako opisuje preko-okeanski put. Chuck se danima na brodu okovan valja u ostacima svojih sunarodnika i vreba priliku da se dočepa čovjeka sa bičem:

"Gettin' me bruised on a cruise

What I got to lose, lost all contact

Got me layin' on my back

Rollin' in my own leftover

When I roll over, I roll over in somebody else's

90 F--kin' days on a slave ship

Count 'em fallin' off 2, 3, 4 hun'ed at a time

Blood in the wood and it's mine

I'm chokin' on spit feelin' pain

Like my brain bein' chained

Still gotta give it what I got

But it's hot in the day, cold in the night

But I thrive to survive, I pray to god to stay alive

Attitude boils up inside

And that ain't it (think I'll every quit)

Still I pray to get my hands 'round

The neck of the man wit' the whip"

[revolucionar]

Ovu pjesmu je pratio i jedan od najupečatljivjih video spotova te godine. Spot počinje sa paralelnim prikazom aukcije robova u davna vremena i ulaska radnika u fabriku u današnje vrijeme. Paralele se vuku tokom cijele pjesme a spot se završava naizmjeničnim prikazima linča jednog od neposlušnih robova od strane njegovog gospodara i prebijanjem "osumnjičenog" na ulici od strane policije danas. (Aludirajući pritom na brutalno premlaćivanje Rodney King-a koje je služilo kao inicijalna kapisla za pobunu u Los Anđelesu 1992).

P.E. nastavljaju sa doticanjem tema koje niko drugi nema herca da takne. Na albumu "Greates Misses" po prvi put u muzici se predstavlja kritika profesionalnog sporta kao "kapije" za izlazak afro-amerikanaca iz pakla geta. Blještavilo cirkusa zvanog N.B.A. liga ponekad nas zaslijepi i udalji od činjenice da samo mali procenat crnih igrača zaista završi u N.B.A. i obogati se, većina završi u bijedi na uličnim igralištima širom američkih gradova. "Air Hoodlum" je pjesma koja prati život srednjoškolske košarkaske zvijezde - mladića po imenu "Mickey Mack" koji je uspjevao da po utakmici postigne 52 poena i napravi 33 skoka ali su ostali morali da mu čitaju novinske članke posvjećene njegovom umijeću, pošto "čudo od djeteta" nije umjelo da čita. Na kraju pjesme srednjoškolski heroj se povrijedi, njegova karijera propada, i on tragično završava na ulici pošto ni njegova rođena srednja škola nije htjela da ga zaposli kao pomoćnog trenera. (Otprilike u ovo vrijeme pojavljuje se i legendarni dokumentarni film "Hoop Dreams" koji prati živote dva talentovana klinca iz geta na njihobvom putu "ka zvijezdama").

Na "Hazy Shade of Criminal" Chuck D konstantno postavlja pitanje "who is the criminal?" relativizujući sam koncept "kriminalca" ukazujući na činjenicu da veliku većinu zatvorske populacije u Americi sačinjavaju ljudi iz siromašnih slojeva koji su napravili sitne prekršaje u pokušaju da prežive dok se menadžeri velikih korporacija izvlače sa pronevjerama miliona dolara. Chuck repuje:

"Never liked what I saw in the law

Indiana trees hanging us instead of leaves"

I postavlja pitanje otkud uopšte toliki priliv kokaina u crna geta: "In fact - Noriega had back!". Spot za ovu pjesmu predstavlja vrhunac televizijske P.E. estetike koja se bazirala na šokantnom dokumentarnom stilu koji je sjajno korespondirao sa P.E. muzikom. Za par minuta gledalac se ubaci u tobogan i na ekranu protutnje slike pobuna, policijskog nasilja, korupcije iza zatvorenih vrata, Iranske kontra afere, američke intervencije u Panami, američkih oficira koji lažu pod zakletvom a sve se završava prikazima masovnih uličnih protesta i zumiranjem žene koja nosi palestinsku zastavu.

"Vultures of culture

They like to exploit little suckers

A dollar a rhyme -- while we barely get a dime

Profit off the soul of black folks

Turn em into bitches, niggaz, and stupid ass jokes

Laugh with us? Or laughin at us? That's what I'm guessin'

I interrupt the program with that question"

Istorija nas uči da se radnička klasa ne može držati u stanju konstantne frke u nedogled bez jasnog pravca i političkog dobitka. Početkom devedesetih energija je sagorjela i Američka geta se smiruju. "Marš milion ljudi" na Vašington (opisan u Spike Lee-evom filmu "Get on The Bus") bio je vjerovatno poslednji izdisaj ovog pokreta. Ovaj protest je pokazao potencijalnu snagu pokreta sa jedne strane i potpunu infantilnost crnog vođstva, sa druge. Bilo je zamišljeno da se kapitalizuje na trenutnom stanju povišene budnosti afro-amerikanaca i organizuje nešto nalik maršu na prestonicu koji je predvodio Martin Luter King par decenija ranije. U nedostatku radikalne alternative sitno-buržoaskoj politici "crne inteligencije" (iste one koju je Chuck optužio da nisu u stanju da išta urade) Luis Farakan i Nacija Islama ponovo izlaze u prvi plan. Lukavi Farakan je za razliku od "crne inteligencije" koja provodi vrijeme po kabinetima imao kontakt sa ljudima na ulici i znao je koliko je sati; tako da se osjetio dovoljno jakim da sazove opšti marš na prestonicu. Farakana niko nije shvatao ozbiljno. Međutim, u Vašingtonu se na opšte iznenađenje (i američkih medija i crnog "vođstva") pojavljuje više stotina hiljada crnih Amerikanaca (prema nekim izvorima čak i blizu milion) iz svih dijelova zemlje međutim niko od crnih političara, pa ni radikalno-pozirajući Farakan, ne nude nikakvu jasnu alternativu. Nikakav konkretan napredak nije postignut i mase su se demoralisale.

Ovaj kraj furke na ulicama, uslovio je i zalazak benda koji je, samo par godina ranije, činilo se bio dovoljno jak da sam sruši američki establišment. Moćna institucija zvana Public Enemy srušila se kao kula od karata. Poslije niza revolucionarnih albuma P.E. ulaze u kreativnu krizu i bend je pred raspadom. Zanimljivo je kako je kraj pokreta u stvarnom životu prouzrokovao i povlačenje u afro-američkoj kulturi. Velike muzičke korporacije, polako ali sigurno, gutaju hip hop i pripitomljavaju ga. Uvodi se niz zakona koji ograničavaju korišćenje semplova i ojačavaju autorska prava. Korporacije počinju crnoj omladini da naplaćuju njihovu sopstvenu muzičku baštinu. Politikom negativne selekcije, izdavačke kuće na površinu izvlače rap grupe koje ne govore ni o čemu. Rap postaje veliki biznis i sve više se udaljava od realnosti. U modu ponovo ulaze skupa kola i zlatni lanci. M.T.V. u prvi plan izbacuje tzv. gangsta rap.

"The cracker over there

He try to keep it yesteryear

The good ol' days

The same ol' ways

That kept us dyin'

Yes, you me myself and I'ndeed

What he need is a nosebleed

Read between the lines

Then you see the lie"

Chuck D i ekipa, zatečeni situacijom, nenaviknuti na tako sterilnu atmosferu prestaju sa radom . Osjećali su se kao stranci u kulturi koju su sami podigli. Većina umjetnika iz "zlatnog perioda" poput Eric B & Rakim, Krs One, Ice T, Big Daddy Kane, Geto Boys, X Clan nikada nije uspjela da se oporavi od ovog "šoka". Public Enemy dokazuju da nisu slučajno bili najavangardniji bend zlatnog perioda 1994. - kada uspjevaju da se saberu, regrupišu i izbace album sa indikativnim naslovom "Muse-Sick-N-Hour-Mess-Age". Album je vrlo zanimljiv pokušaj drmanja čitave scene. Dolazi do radikalne promjene u muzičkom smislu a Public Enemy preusmjeravaju nišan i umjesto establišmenta bave se uglavnom mangupima u sopstvenim redovima. Ovaj album predstavlja svojevrsnu samo-kritiku stanja hip hop-a i stanja svijesti crne amerike na sredini devedesetih. Međutim, bez masa iza njih, niko više nije spreman da sluša niti da emituje Chuck-ove poruke. Ista ona liberalna bijela kritika koja je hvalila "It Takes a Nation..." pokopava ovaj pokušaj povratka i kukavički im okreće leđa. M.T.V., bez pritiska ne osjeća nikakvu potrebu da vrti njihove nove spotove. Nova raja koja počinju da slušaju rap jedva prepoznaju famozni P.E. logo. Ovu situaciju najbolje je opisao Spike Lee u filmu "Clockers" gdje ubacuje scenu sa par momaka iz kraja koji sjede na klupi i diskutuju o tome ko je najtvrđi reper svih vremena. Neko odjedanput spomene Chuck D-a, no drugi ga pokopa riječima: "Kako on može da bude najtvrđi reper kad nikad nije ubio nikoga?"

[revolucionar]

Upravo je Spike Lee taj koji ih "vadi iz mrtvih" krajem devedesetih, upošljavajući ih da urade cjelokupan soundtrack za film "He Got Game" koji se bavi tematikom profesionalnog sporta. P.E. ovom prilikom izbacuju čitav album koji se bavi različitim aspektima košarkaške kulture u Americi i industrije koja je izgrađena na njoj. PE i dalje pokazuju sposobnost da prave vrlo originalne i zanimljive pjesme. Jednu od stvari posvijećuju proizvođačima košarkaskih patika ("Politics of the Sneaker Pimps"):

"200 a pair but I'm addicted to the gear

They'll make me do things on the court to amaze ya

I heard they make em for a buck 8 in Asia "

Iznervirani sputavanjima od strane izdavačke kuće i nespremnošću iste da promoviše novi album, P.E. raskidaju ugovor i bježeći od muzičke industrije nalaze utočište na internetu. Svjesni činjenice da muzička industrija i njeni unutrašnji zakoni guše kreativnost umjetnika P.E. su odlutali u cyberspace i odatle otpočeli krstaški rat protiv velikih 5 korporacija koje kontrolišu cjelokupnu muzičku industriju. P.E. entuzijastično uleću u nove mogućnosti distribucije muzike koja zaobilazi oficijalne industrijske kanale. Postaju prvi bend u istoriji koji izdaje čitav album u MP3 formatu i distribuiraju ga preko svoje "virtuelne" izdavačke kuće za trećinu cijene koju bi inače platili za disk. Za razliku od nekih drugih velikih bendova ere poput Metallica-e, P.E. pozdravljaju slobodnu cirkulaciju MP3 formata po internetu pravilno ukazujući da će jedinu štetu od toga imati velike korporacije koje drže monopol nad distribucijom muzike.

Pored ovako fascinantne karijere i istorijata borbe možemo da proglasimo P.E. za umjetnike kojima je revolucija bila glavno oružje. Oni su jedni od najhrabrijih i socijalno najangažovanijih umjetnika na planeti.

Politička shvatanja benda P.E. su vjerno ogledalo stanja svijesti afro-amerikanaca na kraju vijeka. Ono nam pokazuje da velika dostignuća u političkoj misli crne zajednice nisu zaboravljena ali i da je tu još uvijek dosta konfuzije. Prije svega, P.E. nisu razumjeli suštinsku prirodu istorijskog rasjcepa između Malkolm X-a i Nacije Islama. Oni prihvataju populističko mišljenje, dosta rasprostranjeno među crncima u Americi, da je u pitanju podmetnuta svađa odozgo i time propuštaju da uvide kvalitativne razlike u klasnoj osnovi, shvatanju i poziciji ove dvije struje koje su i dovele do rascjepa. Za P.E. i jedni i drugi imaju istu težinu. Chuck D i većina benda odrasla je u šezdesetim i to je presudno uticalo na njihova kasnija politička shvatanja. U najboljim rimama benda, očigledno se ocrtava uticaj progesivne struje pokreta šezdesetih oličene u Malkolm X-u i kasnije Crnim Panterima. Međutim oni često nekritički daju podršku Luisu Farakanu i ostalim radikalno zvučećim sitno-buržoaskim vođama. Mnogi liberalni kritičari ukazuju na jak uticaj crnog nacionalizma u njihovim tekstovima, međutim crni nacionalizam sam po sebi nije problem - on je bio polazište i za Malkolma - Josip Broz-Tito je odavno ukazao na pozitivne aspekte koje u sebi može sadržati nacionalizam potlačenih naroda - ključno pitanje je - u kom pravcu ćeš otići s njim?

Public Enemy pravilno uočavaju još na prvom albumu da je "sistem odgovoran", ali ključno pitanje ostaje neodgovoreno, a to je - zbog čega sistem već vjekovima eksploatiše crno stanovništvo? Inspirisani crnom radničkom klasom, oni često intuitivno uglavnom odlaze u dobrom pravcu i pogađaju u centar mete, ali čovjek se ne može uvijek osloniti na intuiciju. Ali isto tako često i "skliznu". Sudeći po pisanjima Chuck D-a, P.E. su ubjeđeni da postoji viševjekovna svjetska zavjera kojoj je namjera da uništi crnu rasu. Public Enemy nikad nisu odgonetnuli unutrašnje mehanizme društva u kom žive, koji ga tjeraju da diše i reprodukuje rasizam i opresiju iz generacije u generaciju. Nedostatak razumijevanja prirode kapitalističkog sistema i načina na koji on funkcioniše omogućava reakcionarnim idejama da prodru i pomute fokus. Naime, slijepo insistiranje na "crnom jedinstvu" je samoubistvo jer se onaj tanak sloj crnaca koji se integrisao u američku srednju klasu i njihovi predstavnici nikad neće identifikovati sa borbom do kraja. Nacija Islama i Jesse Jackson su samo dvije strane iste kovanice - i jedni i drugi govore u ime ovog minornog sloja crnaca koji je "uspio" u bijelom sistemu. Žmureći pred ovom činjenicom P.E. prave fatalnu grešku i stavljajući se na njihovu stranu često prisvajaju i njihove reakcionarne ideje. Chuck D često govori o neophodnosti očuvanja crnog biznisa u getu.Tragovi antisemitzma, ma koliko oni bili preuveličani od strane medija, ipak postoje u njihovoj karijeri (ovo je direktan uticaj Nacije Islama i sloja crne sitne buržoazije koja u jevrejskom biznisu vidi konkurenciju u getu) P.E. su sebi dozvolili da nasjednu na strategiju vladajuće klase "zavadi pa vladaj" i stave se na jednu stranu u trci za mrvicama koje vladajuća bijela klasa baca u geto. Nekim od svojih ideja P.E. nesvjesno pomažu upravo onu "crnu inteligenciju"- "Čiča Tome" u crnoj zajednici koje osuđuju u svojim tekstovima.

Džordž W. Buš tokom svog mandata nezaustavljivo srlja u propast - uspio je da se zamjeri svima: od islamskog svijeta, preko anti-globalista do ekologa. Međutim, napravio je fatalnu grešku. Probudio je iz višegodišnjeg sna Public Enemy i time napravio dvostruku uslugu čovječanstvu - pop muzici je vratio njene superheroje a sebi zapečatio karijeru. Buš nema predstavu s kim se zakačio; u poređenju sa originalnim "liričkim teroristima" Al Kaida izgleda kao društvo mladih izviđača. "Proroci bijesa" su preživjeli 4 predsjednička mandata (uključujući i Bušovog oca) a ovakve razmažene bogataške sinove iz Teksasa Chuck D jede za doručak!

Revolverlution je vrlo značajan album jer predstavlja vraćanje korijenima. Konačno je stigao odgovor za sve one skeptike koji su godinama otpisivali PE hvaleći se kako više ne zvuče kao na It Takes A Nation. Ovo je nešto najbliže starom Bomb Squad zvuku, što možete dobiti u današnje vrijeme. Revolverlution je nagrada za one tvrdokorne koji nikad nisu gubili vjeru, PE su nam uzvratili pakujući red novih pjesama, red live verzija starih klasika i kao specijalno iznenađenje - par remixa koje su radili fanovi izabrani na konkursu preko interneta. Fanove političkog rap-a je posebno obradovalo i gostovanje "crnog pantera hip hopa" Paris-a pred sam kraj albuma.

Album se otvara sa kratkim isječkom govora: "Our society is fucked up, they're fucking our brothers and sisters up.this shit aint by no god-damn accident". Od početka PE nam stavljaju do znanja da smo u ratu, a oni ne ostavljaju ranjenu braću iza neprijateljskih redova - Gotta Give The Peeps What They Need je prvi singl (uzgred, zabranjen na MTV-ju zbog svoje sadržine) koji nas kao u stara dobra vremena tjera da uzvikujemo političke parole preko hipnotičkog ritma kongi i histeričnog gitarskog sempla. Ovog puta u pitanju su politički zarobljenici Mumia Abu Jamal i H. Rap Brown. Obojica veterani afro-američke borbe za oslobođenje još od šezdesetih, koji danas trunu u američkom zatvorskom sistemu pod optužbom za ubistva čuvara reda i mira. Slučaj Abu Jamal-a je posljednjih godina postao neka vrsta okupljajuće tačke za sve progresivne ljude i organizacije u Americi i PE sada gađaju pravo u centar mete upirući prstom na zloglasni "COINTELPRO" program koji je FBI pokrenuo šezdesetih godina prošlog vijeka s ciljem "neutralisanja" crnih vođa i razračunavanja sa narastajućim crnim pokretom.

Voljeni predsjednik dolazi na tapet u apokaliptičnoj pjesmi "Son Of A Bush". Najbolji način da se opiše tretman koji je Junior dobio ovdje je ona narodna "J***** ti sve po spisku". Chuck i ekipa inspirisani tvrdim gitarskim semplom i trejdmark sirenama redom izvlače leševe iz ormara teksaške naftaške familije - "he's a son of a bad man!" glasi refren a tekst kreće od afera sa kokainom iz Juniorove mladosti, preko Bušovog puta do Bijele kuće popločanog sa 135 leševa pogubljenih zatvorenika u Teksasu dok je bio guverner (apsolutni rekord državnih smaknuća među svim američkim državama!), i do pokradenih izbora. Vrhunac je međutim udarac koji sigurno najviše boli - PE ismijavajući ga podsjećaju na opijumski avion izgubljen nad Kinom početkom Bušovog mandata koji američka vlada još nije dobila nazad. Ovo mini remek-djelo se završava otvorenim upozorenjem - ni manje ni više - nego semplom iz Crvenkapice! - gdje djevojčica tananim ali odlučnim, prijetećim glasom kaže: "Ne plašim te se ja gospodine Veliki Zli Vuče. i nemoj da si maltretirao moje prijatelje i porodicu jer ću ih ja zaštiti!". PE se ne žale, Buš je sad obiljeležen za cijeli život i samo je pitanje vremena prije nego što ga sustigne Chuck D-jeva voodoo kletva.

PE su konačno postali svjesni svoje veličine i lako se nose sa njom. Na Revolverlution PE uglavnom sempluju sami sebe! Oslobodili su se opsjednutosti "lokalnim" temama sa posljednjih par albuma - vezanim za obračun sa "mangupima u hip hip redovima" i ponovo okrenuli nišan ka izvoru - vladajućoj klasi! Chuck D je ponovo bijesan - mnogo bijesan, i traži osvetu.

Za sve one koji do sada nisu imali prilike da se suoče sa jednim od najmoćnijih i najpravičnijih vokala u istoriji rock'n'roll-a neka obrate pažnju na live verziju My Uzi Weights A Ton - ona predstavlja javni glas, davno izgubljene umjetnosti komunikacije između DJ-a i MC-ja. Flavor Flav standardno frkiše svuda okolo, pomažući nam da svarimo Chuck D-jeve verbalne napade, a dobija i solo tačku na Can a Woman Make A Man Lose His Mind? Rehabilitovan je i Professor Griff koji pozamljuje svoje vokale i producira par ključnih stvari vraćajući zvuk PE gitare. Jedini koji nedostaje je čovjek koji "pričao svojim rukama" famozni - Terminator X; no novi DJ Johnny 'Juice' Rosado igra ulogu mesije vraćajući u modu agresivni scratch i producirajući prvi singl - on je možda i najveće otkrovenje ovog albuma. Remiksi fanova zvuče zanimljivo, osim za Shut Em Down koji je blasfemiran.

[revolucionar]

PE su se konačno poslije dugog putovanja vratili kući. Ima li boljeg trenutka za ono što smo čekali već deceniju?

"You know the name, P.E.!

You know the game, P.E.!

We ain't for the fame

We for a change"



Primjer legendarnog benda Public Enemy nam još jedanput jasno pokazuje da kontra-kulturni pokreti u društvu imaju efikasan domet unutar samog kapitalističkog sistema. Bez obzira kako moćno i sveobuvatno bio spriječavan od strane establišmenta, on sam po sebi može promeniti društvo. Hippie pokret je očigledan primjer za to. U jednom trenutku, krajem šezdesetih, izgledalo je kao da su stari običaji već prevaziđeni, kao da mlađi naraštaji stvaraju "paralelan svijet", međutim samo par godina kasnije sve je nestalo,ali opet se kasnije vratilo u obliku rejv scene. Vjerovati da kulturni pokret može promijeniti društvo nije čista utopija već stvarnost oko koje treba zavrnuti rukave i prionuti na rad. Mehanizam funcioniše upravo obrnuto. Renesansni kulturni pokreti poput onog šezdesetih, punka krajem sedamdesetih ili u novije vrijeme hip hop-a su odrazi klasne borbe koja se dešava u društvu. Svaki od ovih kontra-kulturnih pokreta se poklapa sa određenom istorijskom fazom intenziviranja klasne borbe. Veliki muzički heroji šezdesetih bilo da pripadaju crnom muzičkom naslijeđu poput Marvin Gaye-a ili Curtis Mayfield-a ili uslovno govoreći bijelom (pošto je i rock'n'roll u suštini proistekao iz crne muzike) poput The Beatles, pjevali su u svojoj karijeri infantilne ljubavne pjesmice sve do pojave anti-ratnog pokreta kada se okreću ozbiljnijim temama i stvaraju remek djela. Public Enemy predstavljaju njihov ekvivalent u sadašnjosti. To su najiteligentniji i najtalentovaniji revolucionarni umjetnici koji mogu da osjete i najmanja tektonska kretanja unutar društva i podare tim borbama ritam, boju i zvuk vremena u kom se dešavaju. Muzički izraz u proteklih 50 godina pokazuje nevjerovatne periode inventivnosti kad god iole osjeti da se oslobađa stega koje mu pripisuje kulturni poredak. On je poput vremenske bombe koja vrijeba. Prema tome, primarno je koncentrisati se na osvajanje političke i ekonomske moći u društvu a kulturni izraz, kada se jednom za svagda oslobodi stega industrije koja preko nje pravi profit, će sigurno reagovati stvarajući takve tvorevine u odnosu na koje će lista New York Times-a sa 25 najboljih albuma u ovom vijeku izgledati smiješno. Pod tim uslovima, možda neko eventualno dovrši ono što su Chuck D-a i The Bomb Squad počeli i još rade, nikad se ne zna.

[revolucionar]

Intervjui sa članovima benda Public Enemy
Chuck-D i Professor Griff u razgovoru sa novinarima



Poslije koncerta Public Enemy, Professor Griff i Chuck-D su dali ekskluzivan intervju o stvarima o kojima ne možete čitati u mejnstrim medijima.


Q.: Kako objašnjavate činjenicu da je Public Enemy postao globalni simbol otpora?

Griff: Mi govorimo univerzalnim jezikom. Stvari kroz koje prolazi neka osoba mogu biti iste one kroz koje prolazi čovjek u Kini ili Johanesburgu ili Sent Luisu. Puno puta možete se skoncentrisati na par stvari koje su nam svima zajedničke; a osnovna stvar koju svi dijelimo jeste činjenica da smo potlačeni. Vladari grade države zbog svoje koristi a ne za narod. Stvari o kojima je Malkolm X govorio prije trideset godina, još uvijek su aktuelne i to je žalosno jer pokazuje da se stvari nisu puno promijenile.

Moguće je da su nam tlačiteljii drugačiji. Naši tlačitelj je bijeli čovjek u Americi i čitav tamošnji sistem. Vaš ugnjetavač je ovdašnji brat tog bijelog čovjeka, ali zajednička stvar nam je svima da smo potlačeni. Tako da nas nije briga koja je vaša boja kože dokle god ste ugnjeteni.

Q: Većina benda je odrastala šezdesetih u Americi. Koliko su stvari koje su se događale na ulicama, u to vrIJeme, uticale na vaše stavove i muziku?

Griff: Ja sam odrastao u Njujorku. Šezdesete u Americi su bile veoma turbulentne, veoma nasilne, eksplozivne. Imali ste pokret za građanska prava, Martin Luter Kinga, Partiju Crnih Pantera, Naciju Islama, mnoštvo militantnih organizacija koje su otvoreno govorile o opresiji. Svako je govorio na svoj jedinstven način. Naravno da će ti prizori uticati na vas. Ne možete gledati kako ubijaju, policijski psi rastržu ljude na ulici, kako ih maltretiraju i da vas to ne pogodi. Gill Scot Heron je u to vrijeme govorio: "Revolucija neće biti prenošena preko TV ekrana", ali u ovom slučaju je bila. To se sve odvijalo ispred naših očiju na televiziji. Imali ste grupe poput Watts Prophets ili Last Poets koje su pjevale o ovome na uglovima naših kvartova. Gledajući sve to kroz odrastanje, poželite da izađete i uradite nešto, ali bio sam jako mlad. Kada je moje vrijeme došlo, kada je došao red na mene da doprinesem borbi, ja sam to uradio kroz riječi i muziku. Ključno pitanje je - šta sadašnja generacija radi da doprinese toj borbi? Public Enemy je na tom zadatku već godinama.

Q: Jedna od glavnih meta vaših tekstova su mediji. Kako bi ste ocijenili način na koji se crni ljudi predstavljuju u američkim medijima danas?

Griff: Rastavite riječ "m-e-d-i-a". Multi-Etnička-Destrukcija-Amerike. Njihova osnovna svrha jeste kontrola. Kontrola ljudskih umova. Istraživanja javnog mijenja nam kažu da 63% Amerikanaca podržava Buša - glupost! Oni kontrolišu američki narod, zaglupljujući ga sapunicama, "talk show" programima, vrteći iste spotove u krug non stop, isječcima u vijestima. To je definitivno kontrola, kontrola uma.

Q: Da li pravite razliku između Demokratske i Republikanske partije?

Griff: Ne! Ni trunku razlike. To je ista stvar. U pitanju su samo dva krila iste ptice.

Q: Kako ocjenjujete trenutno stanje hip hop muzike u Americi? Postoji veliki rascjep između onoga što se prikazuje u spotovima i onoga što se zaista dešava na ulici?

Griff: Neki ljudi to zovu "kulturološko ometanje". Ako gledate televiziju jedan sat, reći ćete da crni ljudi žive dobro. Imaju skupa kola i kuće i djevojke, ali relanost je da ne živimo tako lijepo. Mase crnih ljudi su siromašni, gladni, bez krova nad glavom, bez posla. A taj lik koji se vozika sav blješteći kroz kraj će biti opljačkan. Ne možeš da živiš među masama a da u svojim rimama promovišeš sve te stvari, to je opasno.


Q: Da li ste malo bijesni na bijele liberalne medije koji su pisali hvalospjeve na početku karijere a sredinom devedesetih, kada je vjetar u hip hopu počeo da puše na drugu stranu, okrenuli vam leđa?

Griff: Ne. Ne osjećamo se tako. Oni rade svoj posao. U to vrijeme su morali da urade to da bi skrenuli hip hop sa pravca kojim je išao do tada. Morate razumjeti jednu stvar - crna Amerika je to uradila sama sebi; time što nije poštovala ostale dijelove svijeta koji su se otvarali prema kulturi u to vrijeme. Crna Amerika se zatvorila u sebe; ali iza svega toga je stajao bijeli biznismen koji nas je vratio u stanje svijesti "čamuge". Ako si govorio o zlatu, gangsteraju, guzama bio si isplaćen. Dokle god nisi govorio ništa politički- bio si OK. Morate razumjeti da se to radilo sistematski. Ugovori su potpisivani samo sa takvim umjetnicima.


Q: Može li se simbolično odrediti tačna godina kada se to prelomilo?

Griff: Hm... kada je Dr. Dre napustio NWA?

Q: Kada je potpisao za Death Row? Otprilike 92/93.

Griff: To je bilo to! Prodor "gangsta rapa" bio je ŠTOS u lice svima koji su hip hop kulturi do tada izgradili globalni respekt. Multinacionalne kompanije preotele su hip hop da bi uz pomoć njega prodavale vodu, patike, hamburgere, donje rublje. Oni nemaju nikakvo poštovanje prema hip hopu. Oni su ga preoteli, sažvakali i ispljunuli.


Q: Koliko je kriminalizacija sempla, kao osnovnog graditeljskog bloka rap muzike do ranih 90tih, doprinjela degradaciji hip hopa?

Griff: Ovdje se isto moramo osvrnuti na mladog bijelog biznismena. To je bio jedan od njegovih glavnih aduta. U isto vrijeme njegov brat je povećavao cijene ritam mašina. Kupiš ritam mašinu, sempluješ i onda te odvedu na sud.Tako da sada moraš biti jako obazriv oko načina na koji stvaraš muziku. Danas nije moguće napraviti album tipa "It Takes a Nation Of Millions To Hold Us Back". To je bila umjetnost! Cijeli "Bomb Squad" zvuk koji je proslavio Public Enemy je bio baziran na semplovima. Sada smo primorani da se dovijamo. Ne želim da otkrivam svoje producentske tehnike, ali na primjer sada semplujemo sami sebe. Odsviramo nešto uživo, zatim to snimimo i semplujemo sami sebe. To mu daje taj sirov, semplovani zvuk. Takođe filtriramo stvari, krijemo provlačeći ispod, izokrećemo, puštamo unazad - postoji mnogo tehnika koje možete koristiti.

Q: Bili ste jedna od prvih grupa koja je zagrebala ispod blještave površine sportske industrije zvane N.B.A. Utisak koji mi stičemo u drugim zemljama jeste da svi crnci igraju basket?

Griff: Naša vrijednost se mjeri godinama koje možemo da igramo uspješno u N.B.A. ili N.F.L. Ostatku svijeta se čini da svi crni ljudi ili pjevaju, igraju ili se bave sportom. To je žalosno.

Gdje su naši političari, profesori, naučnici, inžinjeri? Tako da se mi trudimo da razotkrijemo cijelu stvar; ali to je samo vrh ledenog brijega, čovječe. Postoji toliko korupcije u Americi na svim nivoima, u sportu, zabavi, obrazovanju, sudstvu, sindikatima.

Q: Video spot "Gotta Give the Peeps What They Need" je zabranjen na M.T.V. stanici. Vaši rani spotovi nisu zabranjivani iako su bili podjednako kontroverzni. Kako objašnjavate ovo?

Griff: Ovo je veoma osjetljivo vrijeme u Americi. Spomenuti u pjesmi dva crna čovjeka koji su muslimani i uz to su optuženi za ubistvo čuvara reda nije kontroverzno, to je opasno!

Ovo su kritična vremena. Jedino što mi kažemo jeste - dajte im fer suđenje. A ako si crn i još musliman u Americi, nema šanse da ćeš dobiti fer suđenje.

Q: Kruže priče kako se ime Public Enemy spominje u dokumentu koji se bavi zaštitom unutrašnje bezbjednosti S.A.D.-a koji je početkom devedesetih F.B.I. proslijedio Kongresu. Da li taj dokument zaista postoji?

Griff: Da, znam da postoji, ali ne znam mnogo o njemu. Poput programa koje je J. Edgar Hoover pokretao protiv raznih političkih grupa šezdesetih - suština je ista. Mete su socijalno svijesni umjetnici koji mogu da pokrenu mase ljudi. Ako ne držite to pod kontrolom, mladi ljudi će imati inspiraciju da se pobune. Establišment svjesno suzbija pozitivne rap pjesme koju mogu da inspirišu mase. Ako želite da kontrolišete mase, ne smijete dozvoliti takav opasan element među narodom. Ne smijete držati državnog neprijatelja na ulici. Tako da ili ubijete državnog neprijatelja, ili ga zatvorite ili sabotirate.

Q: Ali kao što kaže Ice T : "Mi smo kao staro dobro čudovište, samo su nas učinili jačim".

Griff: Tako je! Mi ne umiremo mi se množimo!

[revolucionar]

Ekskluzivan intervju Chuck D-ja nekoliko sati pred koncert.


Q: Upravo ste se vratili iz Moskve. To je bio prvi put da P.E. gostuje u tom dijelu svijeta, kakve utiske nosite?


Chuck D: Moskva izgleda razrušena. Vidi se da je većina ljudi eksploatisana od strane uskog sloja bogatih i političkih vođa. Čini se da postoji ogroman, gigantski rascjep između bogatih koji divljaju naokolo i siromašnih koji su primorani da se sami snalaze. To je divlji, divlji istok! [U ovom trenutku cijeli bend počinje da opisuje scenu koja se desila ispred koncertne hale u Moskvi, gdje je policija brutalno prebila mladića samo zato što je pokušao da se probije i zatraži autogram].

Q: Kako objašnjavate činjenicu da je P.E. postao globalni simbol otpora?

Chuck D: Čovječanstvo, tj. većina ljudi na ovoj planeti je kontrolisana od strane manjine. Manjina kontroliše i eksploatiše čovječanstvo i zloupotrebljava svoju moć a P.E. se bori protiv toga. "Fight the Power" govori sve - ako ne možete dobiti jednak tretman od strane ljudi koji vladaju onda ćete se pobuniti protiv toga.

Q: Kako je odrastanje u šezdesetim uticalo na vaš pogled na svijet?

Chuck D: Šezdesete su predstavljale kolektivnu borbu, u pitanju je bila kulminacija borbe koja se odvijala 40-50 godina tokom kojih su ljudi shvatili licemerje sistema, i u šezdesetima su rekli: dosta nam je!; nećemo više to da trpimo. Odrastajući u Njujorku bio sam svjedok mnogih pokreta koji su eksplodirali u to vrijeme. Moji roditelji su bili vrlo socijalno svjesni. [Chuck kreće da opisuje kako je njegova majka imala veliku afro frizuru...]


Q: Često ste isticali surovu prirodu šou-biznisa u kom se još od vremena jazz-a crni muzičari eksploatišu od strane bijelih biznismena. Za svaki dolar koji umjetnik zaradi, njegova izdavačka kuća zaradi bar deset. Jednom ste izjavili kako bi rado stali na čelo hip hop sindikata koji bi branio prava umjetnika?

Chuck D: Da volio bih da budem na čelu sindikata koji bi predstavjao hip hop umjetnike, ali prvo umjetnici moraju prepoznati da postoji problem. Moramo shvatiti da postoji potreba da se ujedinimo da bi se odbranili. Nažalost, ne mnogo hip hop umjetnika prepoznaje problem. Nedostatak znanja o sebi nas ozbiljno ugrožava. Ako ne znaš ko si kao osoba, nećeš znato ko si ni kao muzičar a kamoli kako da se povezuješ sa drugima.

Q: Kako objašnjavate da je kritika dočekala Muse-Sick-N-Hour-Mess-Age album na nož. Činilo se kao da se P.E. pomalo izgubio sredinom devedesetih u hip hop svijetu koji više niste prepoznavali?

Chuck D: Mi smo samo bili dosljedni. Taj album je bio dosljedan u smislu nekih stvari koje su morale biti rečene u tom trenutku. A to je bilo vrijeme kada je Bil Klinton nadirao i mediji su od nas očekivali da govorimo nešto što je bio standard, a standard je tada bio licemjerje.

Q: Jedanput ste izjavli da je rascjep između onoga što reperi govore u svojima rimama i prikazuju na spotovima i realnosti toliko širok da postoji opasnost da se mase pobune i očitaju im lekciju.

Chuck D: U nekim slučajevima to se i dešava. Prosječan umjetnik voda okolo 15 tjelohranitelja sa sobom, baš smo jutros pričali o tome kako jedan od najpopularnijih umjetnika 50 Cent trenutno ne može da ide nigdje bez njih, pošto je već pucano na njega,i to on prodaje kao svoj imidž,a ono što se ne zna je da mu je u stvari ucijenjena glava. Busta Rhymes-ov džip je izrešetan. Tako da moraš da paziš kako se predstavljaš.

Q: Poznata je i vaša izjava da američka zastava za crnce u S.A.D. predstavlja isto što i nacistička zastava za jevreje.

Chuck D: Upravo tako, ali sada imamo toliko ispranih mozgova koji mašu američkim zastavama u svojim spotovima. Nakon 11. septembra mogli ste vidjeti crne ljude koji nose američke marame, kače zastavice na kola, sjećas se toga? [okreće se ka Griff-u.]

Američka zastava u getu - tja! [izgovara ironično dok vrti glavom.]

Q: Šta je potrebno da se desi da se hip hop vrati socijalno svjesnim temama koje su ga odlikovale kasnih osamdesetih?

Chuck D: Prihvatanje globalne situacije. Ako ne vidiš globalnu sliku nikada nećeš biti u stanju da napraviš jasnu i preciznu ocjenu hip hopa. Amerikanci nažalost ne znaju ništa o svijetu oko njih, a ako nisi svjestan tog svijeta nikad nećeš moći da napreduješ. Ja trenutno vidim S.A.D. kao gigantski vakuum. U ostalim zemljama ljudi su svjesniji svog okruženja, za razliku od Amerike gdje ljudi nisu toliko svjesni stvarnog svijeta oko sebe koliko surealnog svijeta reklama.

Dođavola! Šta je to? [Chuck je kroz prozor ugledao vazduhoplovni muzej pored aerodroma. Cijeli bend posmatra stare vojne avione koji su izloženi.]

Nadam se da su to N.A.T.O. avioni! [dobacuje jedan od članova S1W garde sa zadnjeg sjedišta.]

Q: Bili ste jedan od prvih hiphop bendova koji je posjetio Afriku. Kakve utiske nosite odande?

Chuck D: Toplina ljudi tamo. Poslije te posjete shvatio sam da Afrika predstavlja budućnost svijeta, a budućnost Afrike je u crnim ljudima. Međutim, kako su ljudi obojene kože sve više eksploatisani i ugroženi epidemijama i glađu, Afrika bi mogla biti u opasnosti.

Q: Spot, "Gotta give the peeps what they need" je zabranjen na M.T.V.-u. Mnogi vaši prethodni spotovi su prikazivani iako su možda bili i eksplicitniji u osudi sistema. Gdje vidite promjenu?

Chuck D: "Hazy Shade Of Criminal" je takođe bio zabranjen. Tražili su od nas da izvadimo scene s početka u kojima smo prikazali bombardovanje i upad policije u prostorije M.O.V.E. pokreta u Filadelfiji.

U ovom spotu mi spominjemo političke zatvorenike (Mumia Abu Jamal i H. Rap Brown). Sada su to lakše uradili zato što bend više nije u fokusu kao ranije. Bilo je teško ignorisati P.E. kada smo bili jedan od 25 bendova. Sada imate poplavu 300 bendova. To nema nikakve veze sa popularnošću već sa skretanjem pažnje. Tako da je hip hop omekšan sa ubacivanjem raznih elemenata koji su mu otupjeli oštricu.

Q: U pjesmi koju ste spomenuli - "Hazy Shade Of Criminal" relativizirate sam termin "kriminalac".

Chuck D: Pjesma postavlja pitanje ko je u stvari kriminalac? Da li su to siromašni ljudi koji čine sitne prekršaje da bi preživjeli ili ćete baciti pogled na vrh lanca ishrane i osuditi one koji prave zakone i dovode ljude u takvu situaciju na prvom mjestu, tako da postoji vrlo tanka linija između kriminalaca i "dobrih momaka".

Q: Bili ste jedan od prvih bendova koji je zagrebao ispod blještave fasade N.B.A. lige.


Chuck D: Svijet je stekao utisak da je za crnog čovjeka dovoljno da zgrabi loptu ili mikrofon i automatski zaradi milione. To je napumpana slika projektovana širom svijeta da bi se sakrile stvarne borbe sa kojima se hvataju u koštac crni ljudi. Te borbe su mnoge, a pogotovo crni ljudi bivaju do te mjere uhvaćeni u taj surealni svijet da ne mogu odmah da priznaju sebi činjenicu da to nije njihova realnost. Braća imaju običaj da kažu: "Sve je kul, Kobi Brajant je dobio 8 miliona - prema tome ide nam dobro". Šta pričaš, jebote - nije nam dobro! To što je Kobi dobio 8 miliona godišnje neće ti pomoći da ishraniš svoju porodicu! Ljudi bivaju uhvaćeni u tuđe realnosti, žive tuđe živote.

[Chuck počinje da se raspituje o Divcu i Kukoču i pita da li su oni dovodili neke N.B.A. igrače u Jugoslaviju. Glen Rice pada na pamet.]


Nadam se da jeste. I kada dođu ovdje vidjeće kulturu. N.B.A. igrači možda jesu bogati ali mnogi od njih su ograničeni. To sam govorio Fred Hausu [crni igrač koji je igrao u Partizanu] sinoć kad sam ga sreo, rekao sam mu: iskoristi ovu priliku koja ti se ukazala da vidiš svijet, popričaš sa ljudima, upoznaš kulturu. Kultura je ono što povezuje ljudska bića. Ona ukazuje na sličnosti i odbacuje razlike na stranu jer u suštini postoji samo jedna rasa na svijetu - ljudska rasa. Možemo biti različite visine, debljine, puti ali rasizam je izmišljen od strane rasista sa razlogom. Možeš podijeliti ljude i onda ih eksploatisati i dobiti ono što si zamislio. Ali moramo biti oprezni jer se i kultura može zloupotrijebiti, postoji eksploatacija na bazi kulturoloških razlika, jezičkih razlika ili religije.

Q: Koliki je uticaj izvršio Rick Rubin na vaš zvuk u ranom periodu?

Chuck D: Vrlo malo ako ne računamo činjenicu da nam je napravio prostor da sami produciramo. On je bio soničan producent ali mi smo imali potpuno drugačiju ideju oko toga šta je "sonično". Poštovali smo njegov rad i kopirali smo neke od njegovih tehnika ali Rick Rubin nikada nije takao nijednu P.E. ploču. On je imao potpuno povjerenje u nas da ćemo stvari obaviti kako treba.

Q: Ali Russel Simmons [tadašnji i sadašnji vlasnik Def Jam izdavačke kompanije i jedan od najbogatijih ljudi u hip hopu trenutno] nikad nije imao povjerenja. Bio je vrlo skeptičan prema vašem zvuku.

Chuck D: Russel je totalna kurčina od čovjeka... .Za nas, Russel je Vagine... zašto gubiti vrijeme sa njim.

Q: Koje je vaše mišljenje o kriminalizaciji sempla koju je industrija nametnula hip hopu početkom devedesetih?


Chuck D: Sempl je jako bitan jer nosi zvuk nekog drugog vremena a najbolja muzička era bila je 1965-1975. U tom periodu smo imali akumulaciju mnoštva različitih žanrova do jedne tačke. Rock'n'roll je eksplodirao poslije 10 godina, jazz je dostigao zenit, country i soul muzika su se simultano kretale u pravcu više muziciranja. Upravo je spoj svih tih muzika i novih proboja u samoj tehnici snimanja zvuka doprinjelo toj zlatnoj eri. Kasnije su tehnike snimanja vjerovatno prevazišle samu umjetnost muziciranja i nešto se izgubilo u procesu. Sempl je u rap muzici nadomjestio nedostatak melodije i ujedno služio kao podsjetnik; tako da kada su zakoni o semplovanju uvedeni oduzet je prelijep nivo muziciranja i izbrisan zarad novih muzičara što ponekad funkcioniše ali nema šanse da jedan ili dva instrumenta zamjene pet ili šest već snimljenih muzičara, posebno ako su snimljeni u isto vrijeme. U to zlatno doba praktikovali su da snimaju sve muzičare istovremeno, strpaju ih u jednu sobu, tako da su svirali zajedno ali su se takođe međusobno takmičili, to su nazivali "snimanje dok ne pukneš". Nikada zaista nisi znao šta će proizaći iz procesa snimanja. Zakoni o semplovanju su izbrisali veliki dio osjećanja iz tog vremena koje je rap nosio. Između 1986-1992 imali ste sličan brilijantan period za muziku jer je došlo do sublimacije vrhunskog organskog vokalnog stila koji je koristio organsko muziciranje iz tog perioda u vidu semplovanja.

Q: Čini se da ste sa albumom, "Revolverlution", uspjeli da vratite dijelić tog starog osjećaja, tog zvuka o kome pričate?


Chuck D: Public Enemy sada snima ispod radara. Nismo vezani za veliku izdavačku kuću, nismo maltretirani od strane advokata, računovođa, tako da čak i ako iskoristimo sempl nismo u sistemu koji će prodati 3 miliona primjeraka i samim tim nas dovesti u opasnost od tužbe. I mogu ti reći da uživamo u ovakvom načinu snimanja. Ne držiš više jedno oko na studiju a jedno na advokatu.

Q: Dobili ste svoju slobodu nazad.

Chuck D: Upravo tako. Ponovno osvajanje slobode izražaja je osnovni faktor našeg povratka posljednjih godina. Pravljenje albuma "Muse-Sick-N-Hour-Mess-Age" je bilo veliko, veliko maltretiranje upravo zbog zakona o semplu i timova advokata.

Q: Čini se da ste na internetu konačno našli slobodu da se izrazite zaobilazeći industriju. Za razliku od drugih velikih bendova ere poput Metallica-e, vi ste objeručke prihvatili MP3 i slobodu distribucije.


Chuck D: Slobodu distribucije i slobodu učestvovanja. Trudimo se da omogućimo svim ljudima da učestvuju u samom procesu pravljenja muzike. Tehnologija nam omogućava da se hiljade anonimnih producenata, repera uključe u cijeli proces preko interneta. I naša on-line etiketa Slam Jamz pruža upravo tu priliku. Za Revolverlution smo okačili akapela verzije nekih pjesama i zatim od fanova tražili da nam pošalju kako oni vide remikse istih. Neke od tih pjesama su završile na albumu.

Q: Kružile su priče da će Chuck D zamijeniti Zack De La Roch-u kao frontmen grupe Rage Against The Machine?

Chuck D: To je smiješno! Ne bih mogao da podnesem aktuelan super band. Rad sa P.E. je dovoljan za mene. To bi bila prevelika obaveza, na putu si trećinu godine, moraš da ideš na sve televizije, to mora postati tvoj život. Ja sam svoj život posvetio P.E. i trenutno to radim sa velikim uživanjem pošto ne postoji pritisak, možeš da se opustiš i praviš pjesme koje želiš da praviš.

[hana]

jako su mi oni kul. i zar neko ove velike stvari čita. aj u redu.