Šta je u stvari Matrix

[revolucionar]

Trilogija Matrix predstavlja vrhunac sajberpank stvaralaštva u domenu filmske umjetnosti. No, šta je uopšte sajberpank? Otac ovog žanra, još nazvanog i postmodernistički SF, je, znamo, Vilijem Gibson. Započevši serijal knjigom Neuromanser, Gibson baca pogled u neposrednu budućnost, ispunjenu sumornim istinama o tehnologiji koja proždire čovječanstvo. Napredak ide previše ispred naše mogućnosti da je prihvatimo i spustimo u svoj život, svoje biće. Čovjek se suočava sa sve moćnijim silama svijeta tehnike, koje nije u stanju da razumije i koje počinju da ovladavaju njime. Rezultat je civilizacijski šok, tehnološki udar, kidanje veza sa samim sobom i svojom dušom, u uzaludnom pokušaju da se inteligencijom razriješi čvor sve apsurdnije stvarnosti. "Svijet zajedničke halucinacije, na koji svakodnevno pristaju bilioni operatera, korisnika u svakoj državi, djeca dok uče prve korake matematike. Grafički prikaz podataka, koji proizilazi iz svakog računara u ljudskom svijetu. Nezamisliva kompleksnost. Trake svjetla u ne-svemiru uma, sazvježđima podataka..." (V.Gibson).
Sajberpank je ispljuvak pun krvi, metalni ukus aluminijuma, euforija tehno-žurke. Sajberprostor je Mreža, virtuelna stvarnost, ali i kreditna kartica, elektronski novac, jedinsveni matični broj građana. Ne treba vam nikakav poseban dokaz da već sad živite u sajber-svijetu, jednostavno se zapitajte da li zaista znate kako rade televizor, kompjutor, internet? Znate li koji su efekti planetarnog zagađenja? Ko upravlja svijetom? Ako samo malo uperite svoje misli u sagledavanje rezultata pošast droga, boleština i dekadencije, već postajete mračni i paranoični.........

Heroji sajberpank žanra, za razliku od nas, već žive u potpuno razorenom svijetu. Oni su potlačeni, poništenog identiteta, depresivni, zaraženi svim porocima tehno-civilizacije. Jedini način na koji mogu da prežive, je da zgrabe stvarnost za gubicu i uzvrate udarac. Tako se postaje sajberpanker, izolovana jedinka koja pliva kroz društvo hodajućih mrtvaca, zarobljenika socijalnih pravila koje postavljaju svjetski moćnici. Takav je lik Harisona Forda u Blejdraneru, takva je Peta Vilson u seriji Nikita, takvi su junaci Gibsonovih knjiga. Jedini način da prežive je da budu najbolji, njihov put je vječita pobuna. Oni nisu heroji svojom voljom, njih surova realnost šiba, i gotovo nehotice, u agoniji samoodržanja, poniru duboko u sebe, iznoseći na vidjelo dragulje duše Čovjeka i... ne pobjeđuju. Pravi sajberpanker je osuđen na propast, njegova pobjeda je samo privremeni zaklon od svijeta koji potresa oluja.
U serijalu Matrix, kao kvintesenciji sajberpank žanra, svi likovi su hakeri. Oni iz klaustrofobične stvarnosti "Nabukodonosora" uskaču u virtuelnu stvarnost, koja je naš svijet 21. vijeka. Sve je informacija, cjelokupna stvarnost, samo mreža iluzije. Kianu Rivs, "Izabrani", alijas Neo počinje kao stidljivi softverski inženjer (dakle, haker) koji polako shvata da nešto nije u redu. Morfeus i Triniti, premda nama izgleda kao da skaču, lete, tuku se i pucaju na "agente", zapravo izvode najsloženije zahvate hakerisanja, jer njihova borba je okršaj sa kompjuterskim programima. U drugom sloju, prave stvarnosti, upoznajemo se sa operaterima i dizajnerima, Tank, Dozer, Miš, Link. Svako od njih nosi nadimak, minimalnu informaciju o svojoj ličnosti, baš kao što se i danas na internetu ljudi predstavljaju e-adresom, šifrom, nadimkom. Operater je haker svih hakera, on ne radi sa programima, operativnim sistemima i koještarijama, on hakuje realnost.......
Pravi programeri, čarobnjaci interneta, bili su oduševljeni načinom na koji su prikazane njihove Matriks-kolege. U liku tamnoputog operatera Linka vidjeli su isti žar za riješavanje problema. On u hodu prepravlja šifru univerzuma, kao što programer usput ispravlja greške u sistemu. Link je iskren, on priznaje izazov, nikada se ne ruga teškoćama, na njegovom licu se vidi muka, on je nezadovoljan polovičnim riješenjima. Možda je Neo heroj cijelog filma, ali svakom timu je potreban ekspert, u ovom slučaju to je haker, brzometnog uma, koji agresivno programira, stiješnjen u mogućnosti izbora pronalazi riješenje gotovo instinktivnim razumijevanjem tajne Matriksa.......
Za kraj jedna hakerska poslastica. Kada u Matrix 2 Triniti obara energetski sistem, ona zaista i koristi program Nmap koji skenira sistem i omogućava joj da zloupotrijebi SSH CRC-32 rupu u Unix sistemu. Naravno, izumitelj Nmap, Fjodor, priznaje da se cijela operacija završila veoma brzo u odnosu na pravu stvar, ali sve ostalo je bilo istinito. Za nas smrtnike, to je bilo obično lupkanje po tastaturi i gomila zelenih slova na ekranu, ali tako izgleda pravo hakovanje - ništa glamur,samo suha pamet!

Kažu da je Pikaso pred smrt zažalio što je život straćio u "slikarstvu" umjesto da je crtao stripove koji su kao žanr zaživjeli tek u trenutku kad je slavni slikar bio u životnoj poziciji Tita nakon povratka sa samita "Nesvrstanih" u Havani.
Opet, slavni hrvatski strip majstor Andrija Maurović na kraju života zažalio je što je kreativnu snagu potrošio na strip umjesto da se bavio "klasičnim" slikarstvom, prije svega erotsko - plastelinskom reljefnošću platna što je, inače, bila Maurovićeva opsesija. Žensko tijelo, kakvo ni Matriksov inkubator ne bi mogao da sačini. Ali, i Pikaso i Maurović su ovdje samo šlagvort za čin prosvjetljenja Borislava Pekića koji je u spisateljskom zenitu napustio bizarnost ovozemaljskih tema i usredsredio se na antropologiju sa SF aromom. Zato je i najveći pisac, jer "neotadžbinski" SF provocira iz više uglova za razliku od domicilnog kajmaka koji u jednoj neuralgičnoj sumnji i subjektivističkoj pristrasnosti kad - tad mora završiti. U glibu provincijalizma i zaborava, dakako ne uvijek, ali često svakako.

Bez balasta "otadžbinskog" hendikepa stvari se kud i kamo jasnije vide. Kao sa dioptrijom posljednje zemaljske zore. Neotadžbinska (sa crte ovozemaljske geopolitike) je i Tolkinova Srednja zemlja i Lukasova Daleka galaksija i Matriks. Sve su to egzotična i ontološki prilično sumnjiva mjesta. Uostalom, kao i Pekićev aerodrom "Hitrou" zaražen virusom bjesnila. U Atlantidi, mnogo prije trilogije braće Vačovski, Pekić je projektovao mitski sukob mašina i ljudi, i to s krajem koji bi bio najsuvisliji i za "djecu Ziona". Naime, ljudi pobjeđuju mašine, odnosno isključuju ih iz utičnice. Ali, kad budu poželili da naprave sendvič, ljudi će se opet sjetiti da je i toster mašina. Dakle i naturalizam ("povratak na selo") je utopija, a svijest o tosteru je možda malo bizarna opcija jednog pretencioznog "antropološkog" hepi enda. Za estetikom i multižanrovskim koridorima Matriksa zažalili bi mnogi iz plejade "enciklopedije mrtvih". Ali, možda niko drugi više do Marks i Lenjin. Jer, ma kako to izgledalo banalno, pobjeda mašina u stvari je paradoksalna pobjeda "radničke klase", više nego ponovo reinterpretirani biblijski konflikt kako nam sugerišu i starozavjetne "renesanse" iz prologa u stilu japanske mange i anime zvane Animatriks. Odnosno, ovo je trijumf "klasne svijesti", a shodno tom i revolucija je samo revolucija "mašina" (robova), dok ljudski otpor nije ništa drugo nego "kontrarevolucija" ili dubinska psihoanaliza jedne kolektivne (animalne) neuroze, koja mora biti limitirana simbiozom dvije egzistencije kao politički korektnim hepiendom.
Znači, ako se "reakcija" budi onda se tautološki i klasna borba zaoštrava. Naravno, ako habitat mašina tretiramo kao klasno svjesnu "kominternu" u kojoj je pored sofisticirane braće i jedan klasno svjesni toster koji nam se u gluho doba noći prišunjao iz kuhinje u spavaću sobu, ne bi li nam priredio utisak "konjske glave" iz prvog Kuma. Dakako, revolucija je, da citiram Trockog, "permanentna", a trijumf "dijalektičkog materijalizma" potpun. Krug je konsekventno zatvoren. Aksiomatski cementiran. Kao sajber "Internacionala". Uostalom, danas kada je sve što je "klasno" izopšteno iz važećih parola, poistovjećeno sa fluidnim "totalitarnim" ili zamjenjeno maglovitim "multikulturalnim" i "korektnim", onda je jedna "lenjinistička" provokacija, naravno nenamjerna, sasvim dobrodošla. Naravno, Matriks se može glorifikovati i kao manifest lojalan trendu: Kao želja da se spozna i razumije ono "drugačije" i da se živi, ako ne u bratstvu, ono bar u nekoj vrsti kiborg multietničnosti ili virtuelno - dejtonske koegzistencije. I sve je to u redu, kad se klasni impuls ne bi ignorisao. Gdje je glas sirotinje? Gdje je treća smjena, gdje su žrtve tranzicije? Zar farisejski hramovi nisu zajednički problem golih i bosih proletera, ali i tostera sa bijedom svih sendviča ovog brendiranog "fast - fud" svijeta u kome će još malo i automobili biti u obliku "NIKE" znaka i radiće na "HEINEKEN" pogon. U tom ključu Matriks je subverzija jer sugeriše pobunu i samo pobunu stoko!
Sumnjamo da će naoružani toster pobjeći sa barikada. Eto, šta bi Marks dao da je onda znao za softver. I naravno, i on i Lenjin i Trocki, dobili bi još jednu satisfakciju svojih skaski o religiji kao "opijumu za narod" i "popularanoj metafizici", što ona dijelom i jeste u bibliji braće Vačovski. Da li će Revolucija napraviti radikalan obrt i pokazati nam, kako neki od nas priželjkuju, da je Mesija u stvari Angelina Jolie ili bar Tom Kruz, a ne drveni Neo koji je samo otuđeni segment rezervnog programa zvanog Proročište, kao svojevrsnog sajber dilera ovog "opijuma" za pauperizovane zamorčiće? Lično, ne očekujem feminizaciju otkrovenja i Angeline u pozi Svete Petke, ali nedefinisan kraj svakako. Jer, ko onako lijepo može da rastopi trapist preko šunke osim jednog klasno svjesnog tostera koji odlučuje da uzme sudbinu u svoje ruke.
Jer, kad se diže "kuka i motika" ona se u "Matriksu" diže bukvalno. Toj motici i kuki, potreban je samo softver da bi se "subjektivistički" izrazila i emancipovala. I umjesto klasne osvete i klasnog genocida, ona (kuka i motika) nudi vam raj u kome šunka i trapist jesu iluzija, ali da li je nešto iluzija ako mi nemamo svijest o tome? Makar onu geometrijsku, koja razlikuje kockicu za jamb od "Rubikove" kocke.