Revolution in cyber-space

[revolucionar]

"... nije li uticaj ... informatičke revolucije na kapitalizam ultimativni primjer ... Marksove teze da "na određenom stupnju svog razvoja, materijalne proizvodne snage dolaze u sukob s postojećim odnosima proizvodnje ... ? ne signalizira li perspektiva ... "globalnog sela" kraj tržišnih odnosa ... barem u sferi digitalizovanih informacija?" (Žižek 1998: 33-4)

Duhovi u mašini

Bauk kruži Mrežom: bauk komunizma. Odražavajući rasipnost novih medija, ovaj bauk uzima dva različita oblika: teorijsku aproprijaciju staljinističkog komunizma i svakodnevnu praksu sajber-komunizma. Kakva god bila njihova navodna politička uvjerenja, svi korisnici Mreže (Interneta) entuzijastički učestvuju u ovom revivalu ljevičarstva. Bilo u teoriji ili praksi, svako od njih žudi za digitalnim nadilaženjem kapitalizma. No u isto vrijeme, čak i najprivrženiji ljevičari ne vjeruju više iskreno u komunizam. Nakon pada berlinskog zida i implozije Sovjetskog Saveza, vjera u tu ideologiju u potpunosti je uzdrmana. Obećanje društvene emancipacije pretvorilo se u užas totalitarizma. Snovi industrijskog moderniteta kulminirali su u ekonomskoj stagnaciji. Daleko od toga da predstavlja budućnost, komunizam se trenutno više čini relikvijom prošlosti.
Prije svega, Sovjetski Savez nije bio sposoban da vodi informatičku revoluciju. Političke i ekonomske strukture staljinističkog komunizma bile su previše nefleksibilne i sklone zataškavanju (a da bi bile spremne) za pojavu novih tehnoloških paradigmi. Totalitarna partija nije mogla ikome dozvoliti da proizvodi medije bez njenog nadzora. (Bilo je apsolutno nemoguće da) Centralni Ured za planiranje dozvoli proizvođačima da oblikuju suradničke mreže bez prethodnog odobrenja Ureda . Za razvoj Mreže bilo je neophodno otvorenije i spontanije društvo. Uzbuđeni zbog liberalnog potencijala daljnje digitalne konvergencije, zagovornici gotovo svake radikalne ideologije u zadnje vrijeme modernizuju svoje pozicije. No među sajber-feministima, komunikacijskim gerilama, tehno-nomadima i digitalnim anarhistima, nema ničeg poput nove verzije nekad dominantne struje staljinističkog komunizma. Čak i njegovi bivši ministranti priznaju da je Sovjetski Savez predstavljao ultimativni primjer najgorih neuspjeha fordizma: autoritarnost, konformizam i uništenje okoline. (Hall and Jacques: 1989)

Ideolozi američkog neo-liberalizma iskoristili su ovu priliku da polože pravo na budućnost. Već gotovo trideset godina proriču nam da nove tehnologije samo što nisu stvorile utopijsku civilizaciju: informatičko društvo. Na primjer, sljedbenici Tofflersa već su odavno uvjereni da će konvergencija računarstva, telekomunikacija i medija osloboditi pojedince iz stiska kako krupnog biznisa tako i jake vlasti ( Toffler , 1980.). Slično tome, Ithiel de Sola Pool predviđao je da će interaktivna televizija dozvoliti svakome da stvori svoj vlastiti medij i učestvuje u donošenju političkih odluka ( Ithiel de Sola Pool , 1983.). Uprkos svojoj radikalnoj retorici, ti su konzervativni kritičari prvenstveno želili da dokažu da će informatičke tehnologije nužno prisiljavati na privatizaciju i deregulaciju svih ekonomskih aktivnosti. Njihova je post-fordistička budućnost bila povratak liberalnoj prošlosti. Kad je Internet postao popularan, ovaj je fundamentalizam slobodnog tržišta brzo prilagođen novoj situaciji. Što je još bolje, časopis Wired tvrdi da "Nova paradigma" neregulisanog takmičenja među sajber-preduzetnicima proširuje individualne slobode i podstiče tehnološke inovacije u SAD-u (Barbrook and Cameron, 1996.). Kako se Mreža bude širila, tako će, na koncu, materijalne i duhovne vrijednosti američkog neo-liberalizma biti nametnute čitavom čovječanstvu. Ili kako kaže Louis Rossetto - urednik-osnivač časopisa Wired:

"Taj novi svijet (Mreže) karakteriše nova globalna ekonomija koja je po sebi anti-hijerarhijska i decentralistička, i koja ne poštuje nacionalne granice ili kontrolu političara i birokrata ... te globalna, umrežena svijest ... koja propalu i bankrotiranu izborno-biračku politiku ... vodi ... do konačnog kraja." (Hudson, 1996:30)

Kult Digerata

Narcizam kalifornijske ideologije odražava samopouzdanje pobjedničke nacije. Nakon pobjede u Hladnom ratu, SAD više nemaju ni jednog ozbiljnog vojnog ili ideološkog suparnika. Čak su i ekonomski rivali u Europi i istočnoj Aziji nadmašeni. Većina komentatora smatra da se renesansa američke hegemonije temelji na američkom vođstvu u novim informatičkim tehnologijama. Niti jedna zemlja ne može da poredi svoje oružje s "inteligentnim oružjem" američke vojske. Tek nekolicina kompanija može da mjeri snagu s "inteligentnim strojevima" koje koriste američke korporacije. Povrh svega, SAD imaju vodeću ulogu u onome što je posljednja granica tehnološke inovacije: Mreži (Internetu). Ostvarujući američki san, nekolicina sretnika zgrće ogromna bogatstva osnivajući svoje haj-tek kompanije na Wall Streetu. (Greenwald, 1998.). Opčinjeni komercijalnim potencijalom e-poslovanja, mnogi drugi špekulišu i ulažu svoje ušteđevine u dionice novih medija.

"Internetske dionice ... mogle bi biti najvruća stvar nakon ludila za sadnicama holandskih tulipana u 1600-tima." (Kadlec, 1999:1)

I pored svog bogatstva koje se proizvodi tehnološkim inovacijama, podjela na bogate i siromašne postaje sve veća u SAD. (Elliott, 1999.). Nasuprot evropskom i istočno-azijskom obliku kapitalizma, američki neo-liberalizam može uspješno kombinovati ekonomski napredak s društvenom imobilnošću. Još od francuske revolucije 1789., konzervativci su tragali za takvim spojem suprotnosti: reakcionarnim modernizmom. (Herf, 1984.). Iako neophodne za opstanak kapitalizma, društvene implikacije ekonomskog rasta uvijek su plašile desnicu. Na duge staze, stalna industrijalizacija polako nagriza klasne privilegije. Kako im dohodci rastu, obični ljudi mogu sve više određivati politička pitanja i kulturne stavove društva. Posljedica toga je da su se uzastopne generacije konzervativaca suočavale s dilemom o tome kako pomiriti ekonomsku ekspanziju s društvenim stazisom . Uprkos dubokim ideološkim razlikama, uvijek su predlagali isto riješenje: stvaranje haj-tek aristokratije. (Nietzsche, 1961; Ortega y Gasset, 1932.).
Najranije verzije ove reakcionarne fantazije naglašavale su hijerarhijsku podjelu rada za vrijeme fordizma. Iako su mnoge vještine bile uništene industrijskim sistemom rada, istovremeno su stvarane nove specijalizacije. Za vrijeme fordizma, inžinjeri, birokrati, učitelji i ostala stručna znanja činili su srednji, među-sloj između uprave i fabričke hale (Elger, 1979.). Za razliku od većine zaposlenih, taj dio radničke klase je primao visoke plate i izbjegao podređenost tekućoj traci. U strahu da ne izgube svoje ograničene privilegije, neki od tih ljudi sa stručnim zvanjima postali su entuzijastičke pristalice i pobornici reakcionarnog modernizma. Umjesto da se bore za društvenu jednakost, sanjali su o tome da stvore novu aristokratiju: tehnokratiju.

"Razum, znanost i tehnologija nisu tromi procesi kojima muškarci (i žene) nezainteresovano i bez strasti otkrivaju, saopštavaju, prenose i primjenjuju činjenice, već sredstva kojima, putem sistema, neki muškarci (i žene) organizuju i kontrolišu živote drugih muškaraca (i žena) u skladu sa svojim predstavama o tome šta je važnije, ili čemu treba dati prednosti." (Israel, 1972: 2-3).

U doba najvećeg zamaha fordizma, novu su vladajuću klasu navodno činili menadžeri i ostali stručnjaci iz velikih korporacija i vladinih kancelarija (Burnham, 1945.). Pa ipak, kad je gospodarstvo u ranim sedamdesetim zapalo u krizu, desni intelektualci bili su prisiljeni da potraže pristalice među ostalim dijelovima srednjeg, među-sloja. Inspirirani Marshallom McLuhanom , uskoro su otkrili da postoji rastući broj ljudi koji se bave razvojem novih informatičkih tehnologija ( McLuhan, 1964.). I tako već gotovo tri decenije konzervativni gurui predviđaju da će se nova vladajuća klasa sastojati od kapitalista preduzetnika, inovativnih naučnika, genijalnih hakera, medijskih zvijezda i neo-liberalnih ideologa: od digerata (Bell, 1973.; Toffler, 1980.; Kelly, 1994.). Nastojeći da popularišu svoja proročanstva, uvijek tvrde da svaki haj-tek stručnjak ima mogućnost da postane pripadnik ove nove aristokratije. Unutar konvergentnih proizvodnih procesa, vješti radnici od najveće su važnosti za razvoj novih proizvoda, kao što su softverski programi i dizajn web stranica. Većina digitalnih obrtnika , baš kao i mnogi slični njima, pati od nesigurnosti rada po ugovoru. Pa ipak, i oni su bolje plaćeni i imaju puno veću autonomiju u svom poslu. Kao i u prošlosti, ovakva nejasna, nesigurna društvena pozicija može podstaći lakovjernost što se tiče reakcionarnog modernizma. Jureći za ostvarenjem američkog sna, mnogi haj-tek radnici nadaju se da će zaraditi milione ako osnuju svoje vlastite kompanije. Umjesto da pristaju uz svoje kolege, teže za tim da se pridruže digeratima: novoj tehnokratiji Mreže (Kroker and Weinsten, 1994.).
Za razliku od ranijih oblika konzervativizma, ova želja za dominacijom nad drugima u kalifornijskoj se ideologiji više ne izražava otvoreno. Umjesto toga, njeni gurui tvrde da će vladavina digerata koristiti svima. Jer oni su izumitelji sofisticiranih mašina i oni unapređuju proizvodne metode. Oni su pioniri haj-tek usluga u kojima će na kraju uživati svi. S vremenom, digerati će ograničenja fordizma pretvoriti u slobode informatičkog društva. Kompromisi reprezentacijske demokratije zamijeniće se ličnim učestvovanjem u "elektronskoj gradskoj skupštini". Granice lične kreativnosti u postojećim medijima nadvladaće interaktivni oblici estetskog izražaja. Čak će i fizičke granice tijela biti transcendirane u sajber-prostoru. Prema kalifornijskoj ideologiji, kratkoročna autokratija nekolicine neophodna je radi dugoročnog oslobađanja mnogih (Toffler, 1980.; Kelly, 1994.; Hudson, 1996.; Dyson, 1997.).

"Ne bogati i siromašni - (već bogati-sada i) bogati-kasnije." (Rossetto, 1996.).

Oslobodilačka manjina

Ono što se danas u doba Mreže očekuje od digerata jest ono što se nekad predviđalo drugim herojskim elitama u doba čelika i elektriciteta. Još od kasnog devetnaestog vijeka, pisci naučne fantastike maštali su o maloj grupi naučnika i filozofa koji smišljaju tehnološki lijek za probleme društva (Bellamy, 1982.; Wells, 1913.). Među političkim aktivistima, ova vjera u vodeću ulogu prosvijetljene manjine ima čak i starije porijeklo. Na vrhuncu francuske revolucije u 1790-tima, jakobinci su odlučili da demokratsku republiku može stvoriti samo revolucionarna diktatura. Iako se njihov režim borio za političku i kulturnu slobodu, znatan dio stanovništva žestoko se opirao modernizaciji francuskog društva. Prema jakobincima, rasuđivanje tih tradicionalista iskrivili su i zaveli aristokratija i sveštenstvo. Revolucionarna diktatura je bila neophodna ne samo da sruši naoružane pobunjenike, već i da populariše načela republikanske demokratije. Samo kad svi budu bili obrazovani, samo će tada svi građani moći učestvovati u političkom odlučivanju. Tiranija manjine u kraćem razdoblju vodila bi do demokratije za većinu u dužem periodu (Brinton, 1961.; Barbrook, 1995.: 19-37).
Iako su jakobinci bili na vlasti tek nekoliko godina, njihov je primjer nadahnuo revolucionarne pokrete kroz generacije i generacije. U mnogim zemljama radikalne su se grupe suočavale s istim problemom transformacije tradicionalnih zajednica u industrijska društva. Ma kakve bile međusobne ideološke razlike, svaka je revolucionarna manjina imala istu misiju: voditi mase prema modernosti, savremenosti. Do sredine devetnaestog vijeka, evropska je ljevica spoznala da se taj cilj političke i kulturne emancipacije može postići samo kroz ekonomski napredak. Henri de Saint-Simon (Sen-Simon) objašnjavao je tada da moć aristokratije i sveštenstva leži u poljoprivredi. Kad bi se gospodarstvo modernizovalo, bogatstvo i moć bi neminovno prešli u ruke pripadnika novih industrijskih zanimanja: preduzetnika, radnika, političara, umjetnika i naučnika. Kao i jakobinci, i Saint-Simon je tvrdio da ta nova elita ne bi smjela gledati samo svoje vlastite interese. Jer ti su modernizatori imali i istorijski zadatak oslobađanja svojih manje srećnih sugrađana od siromaštva i neznanja. Stvarajući ekonomsko izobilje, prosvijetljena manjina omogućila bi svima da žive srećnim i produktivnim životima.

"Politika bi trebala biti nauka o tome kako obezbjediti ljudima što je više moguće materijalnih dobara i moralne satisfakcije." (Saint-Simon and Halévy, 1975.: 280).

Nadahnuti Saint-Simonom, rani su socijalisti vjerovali da bi ekonomski rast neminovno vodio političkoj i kulturnoj emancipaciji. U krilu kapitalizma trebala su se odvijati stalna poboljšanja i unapređenja metoda i mašina koje su se koristile za proizvodnju dobara i usluga: snaga proizvodnje. S vremenom, ti bi napredci polako potkopavali privatno vlasništvo poslovanja: odnose proizvodnje. Prema ovoj verziji Saint-Simona, sve veća međuzavisnost moderne ekonomije na kraju bi nužno dovela do prihvatanja kolektivnijih oblika društvene organizacije. Kakvi god bili njihovi tekući problemi, parlamentarne stranke evropske ljevice bile su uvjerene u konačnu pobjedu. Prije ili kasnije, razvoj snaga proizvodnje demokratizovao bi odnose proizvodnje (Marks, 1970.: 20-21; Engels, 1975.: 74-101).


| Sredinom dvadesetog vijeka, ovaj je marksistički remiks Saint-Simona takođe prihvaćen od strane apologeta totalitarizma. I prije nego što je došao na vlast, V.I.Lenjin smatrao je da revolucionarni intelektualci trebaju da stvore prototip jakobinske diktature: naprednu partiju (Lenjin, 1975.). Pod starim poretkom, moć rasuđivanja većine ljudi bila je zasićena krivim ideologijama iz desničarskih novina, crkava i drugih kulturnih institucija. Prosvijećena manjina imala je istorijski zadatak da povede te neuke i nesvjesne mase prema utopijskoj budućnosti. Nakon revolucije u Rusiji 1917, Lenjin i njegovi sljedbenici dobili su mogućnost da stvore modernizujuću diktaturu. Poput svog francuskog prethodnika iz 1790, ovaj novi režim je bio potpuno posvijećen borbi protiv reakcionarnih snaga te obrazovanju čitave populacije (Lenjin, 1975a). Povrh toga, revolucionarna je diktatura dobila još važniji zadatak: industrijalizaciju ruskog gospodarstva. Preuzimajući analizu Saint-Simona i njegovih marksističkih interpretatora, Lenjin je tvrdio da će ekonomska modernizacija na kraju dovesti do političke i kulturne slobode. Namećući autoritarnu vladavinu na kratko vrijeme, ruski su se revolucionari nadali da će dugoročno stvoriti participatornu demokratiju (Lenjin, 1932.; Buharin, 1971.).
Ta je odlučnost u sprovođenju modernizacije gospodarstva uskoro dovela do uklanjanja svih političkih i kulturnih sloboda. Obećanje konačne emancipacije opravdavalo je ubijanja i zatvaranja miliona ljudi. Umjetnička kreativnost svodila se na izradu propagande za totalitarističku partiju. Modernizujuća diktatura čak je izgubila interes za poboljšanje uslova života masa (Ciliga, 1979.: 261-291). Umjesto toga, sovjetsko vođstvo je postalo opsjednuto uvođenjem novih tehnologija: mehaničkog dokaza narastajućih proizvodnih snaga. Sredinom tridesetih godina dvadesetog vijeka, Lenjinov nasljednik Josif Staljin mjerio je napredak prema utopijskoj budućnosti porastom količine proizvedenih industrijskih dobara: čelika, automobila, traktora i mašinskih alata (Staljin, 1954.: 512-520). Gospodarski razvoj je postao sam sebi cilj.

"Rezultati petogodišnjeg plana (industrijalizacije) pokazali su da je kapitalistički sistem ... zastario i mora osloboditi mjesto drugom, višem, sovjetskom socijalističkom sistemu ..." (Staljin, 1954.: 541-542).

Ranije, u devetnaestom vijeku, nije postojala jasna definicija komunizma. Dok mu je Mihail Bakunjin prapočetke nalazio u seljačkim zajednicama, Karl Marks je vjerovao da su novi sistem prve predočile fabričke zadruge (Bakunjin 1973.: 182-194; Marks 1959.: 435-441). No nakon sovjetske pobjede nad nacističkom Njemačkom 1945., nije više moglo biti sumnje u ispravno, pravo tumačenje komunizma. Širom svijeta, gotovo svaki revolucionarni pokret prihvatio je neku varijantu staljinističkog uvjerenja/vjere. Radikalni intelektualci moraju oformiti avangardnu partiju kako bi svrgnuli postojeći poredak. Kad se domogne moći, ta je revolucionarna manjina trebala da uspostavi modernizujuću diktaturu. Uz uspostavljanja sigurnosti i obrazovanja, totalitarna država organizovaće i brzi razvoj gospodarstva (Đilas, 1966.). Gotovo svi radikali vjerovali su da se takva staljinistička verzija komunizma dokazala kako u fabrikama tako i na bojnom polju. Kad je započeo Hladni rat, gotovo su sva druga tumačenja marginalizovana. Gotovo pedeset godina, imperijalno suparništvo između dvije supersile izražavalo se kao žestoki ideološki sukob: ruski komunizam protiv američkog kapitalizma.

[revolucionar]

Staljin u Silikonskoj dolini

Za vrijeme Hladnog rata, svaka strana je tvrdila da baš njene posebne društveno-ekonomske strukture predstavljaju budućnost čovječanstva. Uprkos borbenim suparničkim sistemima, apologeti obiju supersila dijelili su isti - iako nepriznat - teorijski izvor: Saint-Simona. Još od revolucije 1917-te, ruski državni aparat je koristio njegova futuristička proročanstva kako bi opravdao svoja djela. Učeći od svojih hladnoratovskih suparnika, američka vlada je počela tvrditi isto o svojoj politici. Iako su sprovodili liberalni kapitalizam, američki su propagandisti oduševljeno oponašali teorijsku retoriku staljinističkog komunizma. Moć u rukama manjine kapitalista bila je dugoročna korist za većinu stanovništva. Svaka manjkavost američkog društva uskoro bi se ispravila daljnjim gospodarskim rastom. Povrh svega, utopijski potencijal SAD-a dokazan je stalnim uvođenjem novih tehnologija: simbolom rastućih proizvodnih snaga (Rostow, 1971.). Uz vojno-politički sukob oko "sfera uticaja", dvije su se supersile takođe takmičile oko toga koja će zastupati budućnost.
Raspad Sovjetskog saveza nije okončao teorijski uticaj staljinističkog komunizma na desne američke intelektualce. Baš suprotno, globalna misija SAD-a potvrđena je pobjedom nad totalitarnim suparnikom. Prema jednom apologetu, američki neo-liberalizam je danas ostvarenje hegelijanskog "kraja istorije". Iako će ratova i sukoba biti i dalje, nekog alternativnog oblika društveno-ekonomskog sistema više nema (Fukujama, 1992.). Za zagovornike kalifornijske ideologije, ova je narcistička pretpostavka dokazana američkom dominacijom nad samim vrhuncem ekonomskog moderniteta: Mrežom (Internetom). Ako i druge zemlje žele ući u informatičku eru, moraće da imitiraju naročiti društveni sistem SAD-a. Kao i kod hladnoratovskih predstavnika , i ovo savremeno slavljenje američkog neo-liberalizma preuzima mnoge teorijske pretpostavke staljinističkog komunizma. I opet prosvijećena manjina vodi neuke mase prema utopijskoj civilizaciji. Bilo kakve patnje uzrokovane uvođenjem informatičkih tehnologija opravdane su obećanjem budućeg oslobođenja (Hudson, 1996.: 33). Zvučeći kao jeka ruskog tirana, digerati čak mjere napredak prema utopiji povećanjem broja vlasnika modernih artifakata: kućnih računara, pejdžera, mobilnih telefona i laptopa (Katz 1997.: 71-72). Iako je Sovjetski savez davno nestao, zagovornici kalifornijske ideologije i dalje prisvajaju teorijsko naslijeđe staljinističkog komunizma:

avangardna partija


digerati

"petoljetka"


Nova paradigma

dječak na traktoru


kompjuterista na Internetu

Treća Internacionala


Treći talas

Moskva


Silikonska dolina

Pravda


Wired

partijska linija


jedinstveno mišljenje

Sovjetska demokratija


elektronske gradske skupštine

Lisenkoizam


memetika

društvo-kao-fabrika


društvo-kao-košnica

novi sovjetski čovjek


post-ljudsko

Stahanovsko prekoračenje norme


prekoračen ugovor o radu

Čistke


smanjenje broja zaposlenih

ruski nacionalizam


kalifornijski šovinizam
--------------------------------------------




Osveta Saint-Simona

Širom industrijalizovanog svijeta, ovo konzervativno prisvajanje staljinizma trenutno dominira diskusijama o Internetu. Svaki guru slavi pojavu nove tehnokratije: digerata. Svaki kritičar tvrdi da ti pioniri Mreže grade novu utopiju: informatičko društvo. No poput svojih sovjetskih predstavnika, savremeni desno orijentisani intelektualci mogu tek proizvesti izvrnute verzije Saint-Simonova proročanstva. I dok je socijalistički filozof želio da gospodarski razvoj oslobodi svakoga, ovi zastupnici reakcionarnog modernizma iz svoje haj-tek budućnosti isključuju većinu stanovništva. Jer privilegije digerata zavise od podređenosti neprosvijećenih masa. Po kalifornijskoj ideologiji, stalna tehnološka revolucija uvijek se poistovećuje s nepromjenjivom društvenom hijerarhijom. Pa ipak, bez obećanja mogućeg iskupljenja, ekonomska modernizacija postaje cilj sama sebi. Pa konzervativni filozofi opet obećavaju zamišljenu budućnost kako bi odvratili ljude od poboljšavanja sadašnjosti u kojoj žive.
Iako je neminovno, nastupanje informatičkog društva mora se stalno odgađati. Baš kao i u bivšem Sovjetskom savezu, u stvari se ni ne pretpostavlja da će se Saint-Simonovo proročanstvo ikada ostvariti u SAD. Baš suprotno, razvoj proizvodnih snaga treba ojačati postojeće odnose proizvodnje. Jer i javne i privatne institucije uvode nove informatičke tehnologije tek da bi ojačali svoje vlastite interese. Američka je vojska u šezdesetima finansirala stvaranje Interneta u svrhu vođenja nuklearnih ratova. Još od 70-ih su finansijska tržišta koristila računarske mreže kako bi nad čitavim svijetom uspostavila hegemoniju. U posljednjih par decenija, i kapitalističke kompanije i vladine kancelarije prihvatile su Internet radi poboljšanja komunikacije sa svojim zaposlenima, ugovornim partnerima i klijentima. U ovom trenutku svaki mešetar na Wall Streetu traži sajber-poduzetnika koji gradi novi Microsoft. Uprkos svim utopijskim predskazanjima digerata, čini se da nema ničeg emancipatorskog u spajanju kompjuterizacije, telekomunikacija i medija. Kao i u ranijim oblicima kapitalizma, i informatičkim društvom vladaju tržišna i državna hijerarhija (Schiller, 1995.; Winston, 1998: 321-336).
Čini se da je američki neo-liberalizam početkom novog milenijuma uspješno ostvario kontradiktorne ciljeve reakcionarnog modernizma: gospodarski napredak i društvenu imobilnost. Budući da dugoročni cilj oslobađanja svih ljudi nikada neće biti ostvaren, kratkoročna vladavina digerata može trajati vječno. Pa ipak, kao i u bivšem Sovjetskom savezu, ova dijalektika razvoja i stazisa po sebi je nestabilna. Modernizirajući agrarna društva, vladajuća partija staljinističkog komunizma polagano je uništavala temelje vlastite moći. S vremenom su odnosi proizvodnje koje je stvorio totalitarizam postali nespojivi sa stalnom ekspanzijom proizvodnih snaga. U tom se istorijskom trenutku Saint-Simon konačno osvetio svojim lažnim učenicima.

"(Staljinistička) komunistička revolucija ... ustanovila je mjerila industrijske civilizacije i za ogromna područja Evrope i Azije. Na taj način su ustvari stvoreni materijalni temelji za buduće slobodnije društvo. Time je (staljinistička) komunistička revolucija, uspostavljajući najpotpuniji despotizam, takođe stvorila temelje za ukinuće despotizma." (Đilas, 1966.: 41-42).

Poput svog nekadašnjeg suparnika, i američki je neo-liberalizam u ovom trenutku podrivan razvojem proizvodnih snaga. Kao što je predvidio Saint-Simon, sav potencijal novijih tehnoloških i društvenih promjena ne može se ostvariti unutar tradicionalne kapitalističke hijerarhije. Prema zagovornicima kalifornijske ideologije, Mreža se zasniva na temeljima kupovine i prodaje informatičkih dobara i usluga. Samo se kroz tržišnu utakmicu mogu zadovoljiti individualne želje. Pa ipak, kada se loguju, kada su onlajn, Internet korisnici su prvenstveno uključeni u davanje i primanje informacija kao darova. Ljudi spontano prihvataju demokratičnije metode međusobne saradnje u sajber-prostoru.
Ispunjavajući Saint-Simonovo proročanstvo, ovi novi odnosi proizvodnje pojavili su se na samoj granici gospodarskog napretka: na Internetu. Ne iznenađuje da su u tome pioniri bili pripadnici privilegovane manjine svijetske populacije: ljudi koji su imali pristup računarski posredovanim komunikacijskim tehnologijama. Kao posljedica toga, ti načini funkcionisanja su najrašireniji unutar vodeće kapitalističke zemlje: SAD-a. Tehnološki i društveni preduslovi za realizaciju Saint-Simonova proročanstva sada postoje. I dok konzervativni ideolozi ostaju uzbuđeni teorijskom ostavštinom staljinističkog komunizma, njihovi američki sugrađani otkrivaju praktične blagodeti i prednosti nove verzije tog koncepta: sajber-komunizma .

"Kulture darova predstavljaju prilagođenja obilju, a ne oskudici. Nastaju u sredinama koje nemaju bitnih problema u smislu materijalne oskudice osnovnih životnih dobara." (Raymond, 1998: 9).

Ekonomija darova na Internetu nastaje iz tehnološkog i društvenog napretka koji katališe kapitalistička modernizacija. U zadnjih trista godina distribucija i manipulacija informacijama postala je nešto lakša kroz dugi proces mehanizacije. Štamparske mašine kojima se radilo ručno su proizvodile kopije koje su bile relativno skupe, ograničene u broju i koje je bilo nemoguće mijenjati bez prethodnog ponovljenog štampanja . Nakon niza generacija tehnoloških unapređenja, ista količina teksta na Internetu kruži, kopira se i remiksuje znatno jednostavnije. Pa ipak, pojedincima treba i novca i vremena da bi dobili pristup tom naprednom komunikacijskom sistemu. I dok većina svijetskog stanovništva živi u bijedi i siromaštvu, oni koji žive u industrijski naprednim zemljama u zadnja su dva vijeka gospodarskog rasta smanjili broj radnih sati i povećali svoje bogatstvo. Od pojave fordizma, masovna proizvodnja je zavisila od radnika koji imaju dovoljno sredstava i slobodnog vremena za masovnu potrošnju (Negri 1988.). Imajući raspoloživa sredstva iz dohotka i dovoljno slobodnog vremena, mnogi su radnici u bogatim zemljama sada u mogućnosti da rade na svojim vlastitim projektima (Gorz 1989.). Tek su u ovom posebnom istorijskom trenutku tehnički i društveni uslovi dovoljno razvijeni za pojavu sajber-komunizma.

"Kapital se tako, kao forma koja vlada nad proizvodnjom, kreće prema svom nestanku." (Marks 1973.: 700)

Akademska ekonomija darova

Otkriće Interneta bilo je najveća ironija Hladnog rata. Na vrhuncu borbe protiv staljinističkog komunizma, američka vojska je slučajno isfinansirala stvaranje sajber-komunizma . Zbog suočenosti s prijetnjom nuklearnog napada na komandne i kontrolne strukture, novac za istraživanje je dan naučnicima za eksperimente u kompjuterski posredovanim komunikacijama. Iako je Internet prvobitno bio razvijen za vojne svrhe, njegovi su izumitelji počeli da ga koriste za vlastite potrebe. Od ključne važnosti je bilo to što su naučnici jednostavno zaključili da se njihovim novim komunikacijskim sistemom sve informacije trebaju izmjenjivati i prosljeđivati besplatno. Za razliku od mnogih drugih sektora proizvodnje, ekonomija darova dugo je bila primarna metoda podruštvljenja rada na univerzitetima. Finansirani od države ili donacijama, naučnici ne moraju svoj intelektualni rad pretvarati direktno u tržišnu robu. Umjesto toga, rezultati istraživanja objavljuju se kroz "održavanje (davanje) predavanja" ("giving a paper") na specijalističkim konferencijama ili kroz "doprinose u člancima" u akademskim časopisima. Time što ih citiraju, naučnici ističu lično priznanje koje povećava njihove izglede u karijeri unutar univerzitetskog sistema. Uprkos rastućoj komercijalizaciji, davanje i razmjena rezultata ostaje i dalje najefikasnija metoda u riješavanju zajedničkih problema unutar neke zasebne naučne discipline.

"Način razmišljanja profesionalnih službi nije isti kao način rasuđivanja tržišta ... U stručnim službama, a posebno u nauci, odricanje od moralne kontrole poremetio bi sistem. Proizvođač profesionalnih usluga mora biti ... odgovoran za svoje proizvode, a to omogućuje da on od njih nije otuđen." (Hagstrom 1982.: 29).

Zbog ovih pionira, ekonomija darovanja postala je čvrsto ukotvljena unutar društvenih uzusa Interneta. S vremenom se očarani krug njegovih korisnika polako širio, od naučnika preko hobista do sveopšte javnosti. Svaki novi član ne mora samo da slijedi tehnička pravila sistema, već i da pristaje na određene društvene konvencije. Čak i ne razmišljajući o tome, ljudi stalno međusobno besplatno mijenjaju informacije. Iako se Internet proširio daleko izvan granica univerziteta, njegovi korisnici i dalje radije zajedno sarađuju bez direktnog posredovanja novca.
Postoje čak i sebični razlozi za prihvatanje sajber-komunizma. Pribrajajući svoju vlastitu prisutnost, svaki korisnik nečim doprinosi kolektivnom znanju dostupnom onima koji su već onlajn. Zauzvrat za svoj dar, svaki pojedinac dobija potencijalni pristup svim informacijama koje na Internetu pružaju drugi. Unutar tržišne ekonomije, kupci i prodavci obično razmjenjuju robu ekvivalentne vrijednosti. No unutar haj-tek ekonomije darivanja, svako dobija daleko više od ostalih korisnika nego što bi i jedan pojedinac ikada mogao dati sam (Ghosh 1998.: 10). Ne iznenađuje da nema bučnog zagovaranja uspostavljanja tržišne razmjene na Netu. Čak i najdogmatičniji neo-liberali radosno učestvuju u sajber-komunizmu.
Od samog su početka ti darovni odnosi proizvodnje bili čvrsto upisani u tehnološku strukturu Neta. Iako finansirani od strane vojske, naučnici su razvili kompjuterski posredovane komunikacije kako bi olakšali distribuciju i manipulaciju vlastitih podataka u istraživanjima ... Radeći na univerzitetima, nikada nisu informaciju smatrali robom. Baš suprotno, ti su akademici unapređivali svoje karijere dijeleći rezultate svoga rada. Stvarajući komunikacijski sistem za vlastitu upotrebu, te su radne metode unijeli u tehnologiju Interneta (Geise 1996.: 126-132). Njihovo otkriće prije svega zavisi od stalne i nesmetane reprodukcije informacija. Kad ste onlajn, svaka veza podrazumijeva kopiranje materijala od jednog računara do drugog. Kad je jednom prva kopija neke informacije postavljena na Net, cijena izrade svake nove kopije gotovo je ravna nuli. Arhitektura sistema pretpostavlja da se višestruke kopije dokumenata mogu lako pohraniti na mreži. Iako većina korisnika danas ne dolazi iz akademskih institucija, tehnički dizajn Mreže i dalje pretpostavlja da je svaka informacija dar.

"U informatičkom prostoru možemo uzimati u obzir autorstvo materijala, i njihovu percepciju; no ... i dalje postoji potreba za temeljnom infrastrukturom koja bi omogućavala laku izradu kopija jednostavno iz razloga efikasnosti i pouzdanosti. Koncept copyrighta, a u kontekstu samih kopija, naprosto nema smisla." (Berners-Lee 1996.: 11).

[revolucionar]

Zalaz "copyrighta"

Uprkos ogromnoj popularnosti, čini se da je internetska ekonomija darova zastranjenje. Hipnotisani kalifornijskom ideologijom, gotovo svi političari, izvršni direktori i učenjaci uvjereni su da se kompjuterski posredovane komunikacije mogu razvijati jedino kroz tržišno takmičenje između privatnih preduzeća. Poput drugih proizvoda, informaciju treba kupiti i prodati kao robu. Ta vjera u tržišne snage dolazi iz istorijskog iskustva. U zadnja tri vijeka, posredovanje razmjene robe dramatično je uvećalo produktivnost rada. Odgovarajući na promjene u cijenama, radnici i resursi usmjereni su u efikasnije sektore gospodarstva. Takmičeći se sa suparničkim firmama, preduzetnici moraju stalno unapređivati metode i sredstva proizvodnje. Napokon disciplinovan tržištem, vlastiti interes pojedinaca može se usmjeriti na povećanje bogatstva cijele nacije. (Smith 1970.; Ricardo 1973.)
Očevi i osnivači liberalne ekonomije otkrili su centralni paradoks kapitalizma: individualno vlasništvo preduslov je kolektivnog rada. U pred-modernim društvima, kontrola aristokratije i sveštenstva nad njihovom zemljom bila je definisana feudalnim pravima i dužnostima. Rad seljaka bio je organizovan kroz poseban skup običaja koji je postojao na svakom veleposjedu. Za razliku od toga, pioniri kapitalizma pretvorili su zemlju u robu kojom se lako trguje: u ograđeno zemljište. Kad su jednom uklonjene feudalne veze, različiti tipovi rada i rad na raznim mjestima mogao je biti regulisan jednim jedinstvenim mehanizmom: tržištem (Marks 1976.: 873-930). Tokom zadnjih par vijekova, ovaj moderni oblik kolektivnog rada je postao sveopšte rasprostranjen. Discipline tržišne utakmice nisu samo povećale produktivnost unutar tradicionalnih obrta i trgovine, već su podstakle i razvoj novih privrednih grana. U razvijenim zemljama obični ljudi danas mogu koristiti dobra i usluge koja su u ranijim vremenima bila nedostupna čak i kraljevima i papama. Pa ipak, svako od tih tehnoloških čuda oblikovano je tipičnim kapitalističkim proizvodnim odnosima. Dok zadovoljava ljudsku želju, svaki proizvod mora biti prodan kao roba. Unutar tržišne ekonomije, kolektivni rad se neprestano parceliše, ograđuje. (Midnight Notes Collective, 1990.)
U kapitalizmu većina dobara i usluga proizvodi se kao roba. Ako su opipljivi predmeti ili prolazne akcije, ta je društvena transformacija obično neproblematična. Pa ipak, ostvarenje intelektualnog rada oduvijek je bilo teže sprovesti. Dok su podučavanje i zabava poput drugih usluga, publikovane, objavljene informacije sasvim su drugačije od drugih dobara. Veća količina rada uloženog u stvaranje informacijskog proizvoda utrošena je u izradu prve kopije. Čak i s najstarijim štamparskim strojevima, trošak izrade svake sljedeće kopije uvijek je puno manji. Na otvorenom tržištu, izdavači bi tako bili podstaknuti da radije plagiraju postojeća djela nego da plate za novi materijal. Vodeće kapitalističke zemlje uskoro su otkrile pragmatično riješenje ovog ekonomskog problema: copyright. Iako je svako mogao kupiti kulturne artifakte, pravo na reprodukciju istih bilo je ograničeno zakonom. Baš kao i svaki drugi oblik rada, intelektualni rad je sada mogao biti pretvoren, ograđen u robu. (May 1998.: 68-73)

"Milton je proizveo 'Izgubljeni raj' kao što dudov svilac proizvodi svilu, kao aktiviranje vlastite prirode. Kasnije je prodao svoj proizvod za 5 funti i tako postao trgovac." (Marks 1976.: 1044)

Krajem dvadesetog vijeka copyright i dalje pruža pravni okvir za proizvodnju informacija. Mnogi oblici intelektualnog rada prodaju se kao roba: knjige, muzika, filmovi, igre i kompjuterski programi. Izdavači copyrightom zaštićenih artifakta postali su vodeći proizvođači: multi-medijske multinacionalne korporacije. Međunarodni pravni sporazumi koji štite intelektualno vlasništvo stalno se stežu i pooštravaju: Bernska konvencija, Svijetska trgovačka organizacija (WTO), TRIPS. Ne iznenađuje da većina političara, izvršnih direktora i kritičara pretpostavlja da će se Internet neizbježno komercijalisati. Isto kao što je nekad bilo s radiom i kablovskom televizijom, trenutak darovne ekonomije može biti tek privremen. Kao i u ostaloj kulturnoj industriji, intelektualni rad u sajber-prostoru mora se parcelisati, ograničiti na informatičku robu. (May 1998a; Frow 1996., Porter 1995)
Predviđajući ovakvu opsesiju, neki su pioniri zaista i pokušali inkorporisati zaštitu copyrighta unutar kompjuterski posredovanih komunikacija. Na primjer, Ted Nelsonov projekt Xanadu sadržavao je sofisticiran sistem praćenja i plaćanja radi sprovođenja zaštite intelektualnog vlasništva. Koristeći taj program, pojedinci su mogli raditi zajedno preprodajući među sobom informatičku robu. Pa ipak, uprkos tehničkoj savršenosti, Xanadu šema je propala isključivo zbog socijalnih razloga. (Wolf 1995.) Umjesto da podstiče saradnju, copyright zaštita pokazala se kao glavna prepreka onlajn saradnji. Jer većina ljudi (dobija) više od (slobodnog) kolanja informacija bez naplate negoli od trgovine kulturnom robom. Odašiljući i dijeleći rezultate vlastitih napora, Internet korisnici zauzvrat od drugih uvijek primaju rezultate puno veće količine rada. Oskudica koju nudi copyright ne može se mjeriti s obiljem darova. Daleko od toga da intenzivira nastanak, Internet je praktični dokaz starog hakerskog slogana: "informacija želi da bude slobodna". (Lang 1998.; Ghosh 1998.)
Na samoj granici moderniteta, razmjena roba danas igra sporednu ulogu s obzirom na kolanje darova. Parcelizacija, ograđivanje intelektualnog rada ugrožena je mnogo efikasnijom metodom rada: otvaranjem. Na univerzitetima, naučnici već odavno riješavaju probleme u svojoj struci prikupljajući i spajajući svoje nalaze i otkrića. Kako Internet raste, sve više ljudi otkriva dobrobiti darovne ekonomije. Ne samo da imaju mogućnost da doprinesu svojom informacijom, već takođe mogu imati pristup znanju mnogih drugih. Svakim danom korisnici Interneta šalju elektronsku poštu, priključuju se na listservere, izrađuju web-stranice, doprinose news-grupama i učestvuju na onlajn konferencijama. Kad više nije zatvoren, ograđen u obliku robe, intelektualni rad je permanentno otvoren kao dar. Pasivna konzumacija fiksiranog informacijskog proizvoda mijenja je u fluidni proces "interaktivne kreativnosti". (Berners-Lee 1998.: 5)

"Logika digitalne tehnologije vodi nas u novom pravcu. Objekti, kao i ideje, više nisu fiksirani, opipljivi. U sajber-prostoru nema težine ni dimenzija; struktura je dinamična i promjenjiva; veličina je neizmjerna i nematerijalna. U tom prostoru, pišu se priče koje se mijenjaju sa svakim novim čitateljem; novi se materijali mogu dodavati a stari brisati (delete). Ništa nije stalno." (Kleinman 1996.: 76)

Tipovi "interaktivne kreativnosti" među Internet korisnicima mogu se veoma razlikovati. Dok su neki onlajn susreti tek privremeni, drugi se razvijaju u dugotrajne saradnje. Iako mnogi korisnici tek razgovaraju sa bliskim prijateljima i rođacima, neki grade odnose koji egzistiraju isključivo na Internetu. Ako većina onlajn razgovora i jest frivolna i površna, mnoge se grupe sastaju radi razgovora o ozbiljnim temama. Iz svih ovih različitih tipova "interaktivne kreativnosti", Internet korisnici razvili su svoj vlastiti specifični oblik društvene organizacije: zajednicu na mreži (network community). (Rheingold 1995.; Hamman 1999.) Razmjenjujući među sobom darove, pojedinci mogu raditi zajedno na zajedničkim projektima. Jer iako se mogu tek i samo zabavljati, članovi zajednica na mreži takođe su uključeni u kontinuirani proces kolektivnog rada. Svako može svojim onlajn kolegama odaslati darove u vidu tekstova, slika, animacija, muzike, igara i ostalih programa. Zauzvrat, primiće mnogo virtuelnih darova od ostalih članova zajednice. Prilažući svoj vlastiti rad, svaki pojedinac potencijalno posjeduje kreativne napore čitave umrežene zajednice. (Ghosh 1998.; Kollock 1999.)
Užitak davanja i primanja darova može radikalno promijeniti pojedinačno, lično iskustvo kolektivnog rada. U okviru tržišta, pojedinci prvenstveno sarađuju kroz impersonalnu razmjenu roba. Kupci i prodavci u osnovi ostaju nezainteresovani za sudbinu jedni drugih. Za razliku od toga, kruženje darova podstiče prijateljstva među učesnicima razmjene. Građenje uspješne mrežne zajednice je uvijek rad iz ljubavi. Rad unutar sajber-komunizma može biti ne samo produktivniji već može donositi i više užitka nego digitalni kapitalizam. Prema Howardu Rheingoldu, društvene dobrobiti ove haj-tek ekonomije darovanje nisu samo ograničene na Internet. Uprkos svom bogatstvu, mnogi Amerikanci pate od izolovanosti i otuđenja koje im nameće tržišna utakmica. Srećom, neki od njih sada mogu naći prijateljstvo i prisnost unutar mrežnih zajednica. Budući da unutar sajber-prostora ne postoji potreba za ograđivanjem kolektivnog rada, Amerikanci mogu nadoknaditi štetu koju im je nanijela država "... gubitkom smisla za društveno opšte dobro." (Rheingold 1994.: 12)
Rezultati "interaktivne kreativnosti" unutar mrežnih zajednica često su trivijalni i obični. Pa ipak, u isto vrijeme, neke onlajn saradnje stvaraju vrlo sofisticirane proizvode. Među najpoznatijima su zajednice koje rade na besplatnom računarskom programu (software). Od samog su početka naučnici ključne programe današnjeg Interneta razvili kao darove. Eksponencijalno širenje sistema bilo je moguće samo zbog nepostojanja vlasničkih barijera. Na primjer, iako je projekt Xanadu sadržavao većinu tehničkih mogućnosti web-a, tom je prototipu kompjuterski posredovanih komunikacija nedostajao 'ubojiti dodatak' (killer app) Tim Berners-Lee-jevog izuma: nepostojanje copyrighta. Ni program ni njegovi produkti nisu bili dizajnirani tako da bi bili roba. (Berners-Lee 1996.)
U poslednje vrijeme, brzi rast Interneta katalisao je razigrano oživljavanje hakerske etike. Sve više frustrirani komercijalnim proizvodima, kompjuteristi su zajedničkim snagama napravili svoj vlastiti program (software). Zatvorene, ograđene copyrightom, mogućnosti nekog programa zamrznute su do sljedeće dostupne verzije. Čak je i pogreške u programu (bugove) nemoguće ispraviti. Nasuprot tome, kad je otvorena kao dar, tu je virtualnu mašinu moguće stalno mijenjati, ispravljati i poboljšavati i to od strane svakoga ko vlada odgovarajućim programerskim vještinama. Proizvod postaje proces. Povrh svega, svaki član mrežne zajednice koji razvija program potencijalno ima pristup vještinama svih drugih kolega. Ako jedna osoba ne može riješiti softverski problem, drugi unutar grupe pomoći će da se nađe riješenje (Leonard 1998a). Učestvujući u takvoj "interaktivnoj kreativnosti", nekada izolovani kompjuteristi sada mogu sklapati prijateljstva širom svijeta. Kao i u drugim umreženim zajednicama, kolektivni rad na razvoju besplatnih kompjuterskih programa (software) može biti ne samo efikasniji već se u njemu može i više uživati negoli u radu na komercijalnim projektima. Kako se tehnološke konvergencije, sukladnosti intenziviraju, tako ova internetska ekonomija darovanja zadire dublje u tržišnu ekonomije računarstva (Porterfield 1998.). Krećući od prototipa koji je stvorio Linus Torvalds, mrežna zajednica gradi svoj vlastiti, vlasnički nezaštićeni operativni sistem: Linux (Linux Online 1999.). Po prvi put Microsoft ima ozbiljnog konkurenta za Windowse. Ograničeni kapitalističkim monopolom, mnogi američki kompjuteristi naporno rade na usavršavanju pragmatične alternative tom monopolu: softverskom sajber-komunizmu (software sajber-communism).

"Možete pretpostaviti da su 'bugovi' uopšte površni fenomeni - ili da barem postaju poprilično nebitni kad su izloženi hiljadama revnosnih konstruktora programâ koji nestrpljivo očekuju svako novo izdanje." (Raymond 1998a: 7)

Približavanje mnogih različitih oblika tehnologije digitalnim formatima takođe jača darovnu ekonomiju koju nalazimo u drugim područjima kulturne proizvodnje. Slušamo li multi-medijske multi-nacionalne kompanije, ispada kao da će Internet uskoro morati prihvatiti tržišne metode. Zaštićenom šiframa i lozinkama, digitalnom informacijom će se trgovati kao robom. Pa ipak, ti ograđivači Interneta već su suočeni s djelomičnim depostvarenjem svoje vlastite kulturne industrije. Na primjer, kućno snimanje muzike postoji već nekoliko decenija. Stalni napredci u digitalnoj reprodukciji i brzo širenje Interneta čine piratstvo tog materijala zaštićenog copyrightom sve jednostavnijim (Chesterman and Lipman 1988.: 36-45; Leonard 1998.). Ključno je u tome to što se najinovativniji oblici popularne glazbe - house, hip-hop, drum&bass - sada javljaju iz kreativne aproprijacije intelektualnog vlasništva drugih ljudi. Umjesto da su zaleđeni u pojedinačnom zapisu, melodije i ritmovi mogu se ponovo samplovati, miksovati i remiksovati. Ako neko ima dobru ideju, mnogi će drugi muzičari pokušati da usavrše koncept. Poput Interneta, i savremena DJ kultura takođe predstavlja "interaktivnu kreativnost" (Garratt 1998.; James 1997.).
Godinama je najpopularnija riječ koja se unosila u pretraživače, kako se može i pretpostaviti, bila: 'seks'. No 1999-te godine, glavni zahtjev odnosio se na muzički format na Internetu: 'MP3' (Wice, 1999.). Za komercijalnu muzičku industriju, time neznatni problem kućnog snimanja prerasta u krizu golemih razmjera. Budući da su kopiranje i distribucija postali jednostavni, mnogi ljudi dijele svoje digitalne zapise ne samo prijateljima već i potpunim strancima. Kako je glazba postala integralni dio Interneta, oskudica robe spontano se preobrazila u obilje darova (Leonard, 1998.). Kao što olakšava piratstvo nad postojećim snimcima, tehnološka konvergencija takođe produbljuje muzičku "interaktivnu kreativnost". Poput mnogih drugih ljudi, i muzičari rade zajedno, sklapaju prijateljstva i inspirišu jedni druge unutar umreženih zajednica. Izdavajući svoj vlastiti materijal, mogu ponuditi svoju glazbu kao dar Internet korisnicima širom svijeta. Iz tih onlajn saradnji, otkrivaju nove oblike ritmičkog izraza: midi-jamming, interaktivnu muziku, sajber-trance.
I dok se druge medijske tehnologije spajaju na Internetu, svi oblici kulturne proizvodnje polako se integrišu u haj-tek ekonomiji darovanja. Čak je i televizija i filmska produkcija izmenjena mogućnostima "interaktivne kreativnosti". Uprkos svojoj moći i bogatstvu, multi-medijske multi-nacionalne kompanije mogu tek sputavati ovu ekonomsku transformaciju. Potpuno spontano, korisnici Interneta prihvataju mnogo efikasnije i ugodnije načine zajedničkog rada. U osvit novog milenijuma, mnogi Amerikanci upravo probaju i doživljavaju praktične koristi sajber-komunizma:

roba


Dar

zatvaranje, ograđivanje


Otvaranje

Copyright


Piratstvo

Fiksirano


Fluidno

Proizvod


Proces

vlasničko, "zaštićeni naziv"


otvoreni kod

digitalno šifriranje


slobodno "skidanje" informacija

originalni zapis


posljednji remix

Oskudica


Obilje

Otuđenje


Prijateljstvo

tržišno takmičenje


umrežene zajednice

e-trgovina (elektronska trgovina)


sajber-komunizam

[L00k@!]

ma de dobro je

[P1P€]

aj ak je neko ovo procito svaka mu cast

[Subo]

aj ak je neko ovo procito svaka mu cast

ja jesam ovo crveno

to je valjda bit 

[KitKatChunky]

Karamane ne smiješ imat dva accounta!