lagano!

[W. Axl Rose]

dugo nisam nis stavio, ev ovo sam napiso sad.. iskreno je bilo i boljih po mom misljenju,
al et, nea veze..

pomislim,
zar opet sve iz početka,
zar opet moram prolazit sve što prodeno je davno,
zbog ljubavi, zbog greške, zbog križa kojeg predugo nosim.

osjetim,
propadam opet, iznova,
zar opet treba biti onako nisko da bi se vratio tu,
među svijet, među ljude, među one koji se nadaju da su jos uvijek zivi.

vidim,
korak po korak, gledam, nestajem, gledam, nestaje,
i ono sto nikad nije moglo nestati, valjda se sakrilo, jer blizu nije,
i zapravo nitko ne zna jel uopce ikad bilo.

razmisljam,
o proslosti, o buducnosti, o sadasnjosti? ne, samo razmisljam,
o nicemu, o nikome, glava je prazna ploca na koju nikad nije ni bilo moguce pisati,
samo pokusati, preduboko je u zidu.

nestajem,
u razmisljanju, u osjecajima, u mislima, jednostavno nestajem,
dubim rupu u zemlji za ono najgore od svakog covjeka sto moze ostati,
tijelo, sirova stvarnost naseg postojanja!

zastajem,
pogledavam nazad, mozda postoji netko, makar nesto, da me zadrzi,
nema, samo magla i obrisi, obrisi proslosti, nazalost ili na srecu, samo proslosti,
samo bijela ruza, koja je prezivjela sve i moli da ju ne rastavljam od zivota!

ja,
stojim u polumagli, vise se ne osvrcem, idem naprijed, bez pogleda sastrane,
bez ikakvog pogleda, samo ravno, i slijepo kao i dosad, tako valjda mora,
ja, i ruza u džepu traperica, morao sam – jebiga!